Pregled posta

Što uopće znamo?

Isprike svim redovnim čitateljima zbog nekoliko dana kašnjenja, ali mislim da je i ovo dobar rezultat obzirom na moju uobičajenu frekvenciju objavljivanja .

Ovaj post potaknut je ljudskom tendencijom stereotipnom i jednodimenzionalnom mišljenju i apsolutim prihvaćanjima tek relativnih istina. Prvo ću pokušati objasniti što je to uopće stereotipno, a što jednodimenzionalno mišljenje, gdje ga sve koristimo i zašto, a nakon toga proces nastanka neke od tih istina, kojih se ponekad tako slijepo držimo kako ne bismo bili prisiljeni priznati da je svijet većinom ipak - potpuno izvan naše kontrole (ili možda, upravo suprotno ).

STEREOTIPNO MIŠLJENJE

Stereotipno mišljenje je tendencija trpanja stvari (svega što vidimo oko sebe) u jasne i odvojene ladice.

Prvo bih željela razbiti sveprisutnu ideju da su životinje jedna vrsta, a čovjek neka sasvim druga vrsta koja je daleko naprednija i samim time ima sposobnost i pravo gospodariti svijetom.

Koja je razlika u mišljenju npr. jednog psa i čovjeka? Pas ima vrlo oskudnu podijelu stvari. On stvari dijeli na hranu i „nehranu“ (osjeti nagonski). „Nehrana“ se dijeli na igračke (naučeno), živa bića koja su prijatelji, živa bića koja su neprijatelji i treba ih se bojati, živa bića koja su lovina (ovo vrijedi za kućne pse koji nisu naučili vezati lovinu uz hranu, već love nagonski, dok bi kod divljeg psa lovina pripadala u kategoriju hrane), vlastitu vrstu (isto mogu biti prijatelji i neprijatelji) i ostalo (relativno nezanimljiva kategorija). Hrana je sve što se jede – neovisno o vrsti namirnice .

Čovjek nije znatno drugačiji osim što je evolucijski dostigao to da je ove grube kategorije podijelio u još puno, puno manjih kategorija. Tako da imamo preko tisuću vrsta živih bića koje pripadaju u razne potkategorije, isto vrijedi i za hranu, nežive stvari itd. Zajedničko nam je što i jedni i drugi funkcioniramo po principu „ladica“ te se i jedni i drugi jako zbunimo kada naiđemo na nekoga ili nešto što pripada u više ladica istovremeno ili što je nemoguće jasno svrstati u neku ladicu. U tom trenutku, dolazi do selekcije „glavnog obilježja“ te ignoriranja ostalih obilježja kako bismo što lakše zbunjujući predmet (biće) svrstali u neku od ladica i nastavili mirno živjeti, u „sigurnoj i nepoljuljanoj“ slici koju imamo o svijetu. Na taj način mnogi ljudi završavaju u nekoj od ladica prema, na prvi pogled, najuočljivijem obilježju, bez da im se uopće da prilika za bolje upoznavanje.

Prije negoli nastavim s ovim tekstom voljela bih napomenuti da apsolutno svatko od nas koristi stereotipno mišljenje. Ono je sasvim normalno i nužno za naš evolucijski stadij iz jednostavnog razloga što nemamo kapaciteta da procesiramo svu silu informacija iz okoline te ih ostavimo netaknute (tj. točno takve kakve jesu). Na ovaj način, mi pojednostavljujemo sliku svijeta kako bismo u njemu mogli adekvatno funkcionirati. Bez stereotipnog mišljenja ne bi bilo mnogih današnjih znanja i postignuća. Zato kategorizacija stvari, sama po sebi nije nešto loše niti neprirodno, no dobro je znati da je stalno koristimo i pritom stvaramo previše jednoznačne i „apsolutne“ istine koje su nerijetko temelj i za najveće pogreške i predrasude ljudskog društva.

JEDNODIMENZIONALNO MIŠLJENJE

Jednodimenzionalno mišljenje (naziv je isključivo moj, op.a.) se razvilo iz stereotipnog, ali predstavlja za jednu stepenicu napredniji stupanj mišljenja. To je tip mišljenja kada ljudi neku od kategorija po kojoj donose prosudbe svrstaju na jednodimenzionalnu, bipolarnu skalu. Neki od primjera jednodimenzionalnog mišljenja su: „on je lud“ nasuprot „on je normalan“, „on je glup“ nasuprot „on je pametan“, „on je inteligentan“ nasuprot „on nije inteligentan“, „on je lijep" nasuprot "on je ružan“ itd. Usprkos tome što su ljudi sposobni koristiti bipolarne skale često ih, da si olakšaju, rascjepkaju u više manjih kategorija (to se u statistici još naziva i sakaćenje podataka ). Npr. kod inteligencije: od jako neinteligentan (mentalna retardacija – svi ih žale), preko ne baš inteligentan (u kategoriji „normalnih“ ali manje inteligentnih, njima se pak smiju (?!?)), „normalnih“ (prosjek), inteligentnijih (ljudi koje smatramo natprosječnima, ali ne i genijalcima) do krajnjeg stadija – „genijalni“ (nerijetko ih se boje (?!?)).

Iako je sposobnost korištenja skale velik evolucijski korak, problem s ovakvim mišljenjem je u tome što ljudi još uvijek nemaju znanje i sposobnost pojmiti pravu relativnost tih skala tj. uvidjeti da je nemoguće nekoga opisati na jednodimenzinalnoj skali, već je potrebno uzeti u obzir više (puno više) od samo jednog faktora u opisu osobe (koja je redovito multidimenzionalno, a ne jednodimenzionalno uvjetovana). Probleme jednodimenzionalnog razmišljanja, kao i sakaćenja podataka redovito osjećaju ljudi koji se uobičajeno trpaju na ekstreme neke skale. Tako npr. čovjek koji je za sebe mislio da je relativno „prosječna osoba“ s vremenom razvije neki poremećaj (primjerice panični ili depresiju) i onog trenutka kada potraži pomoć i dobije stručnu dijagnozu uvidi da se baš on, sada nalazi u kategoriji koju ljudi oko njega (a do nedavno je i on sam) zovu „lud“ i nerijetko na tu kategoriju gledaju kao na potpuno drugačije od sebe.
Iako je on i dalje isti onaj čovjek koji je bio i prije postavljanja te dijagnoze, sa jednom disfunkcijom, nerijetko dolazi do stigmatizacije društva jer ljudi razmišljaju jednodimenzionalno i stereoptipno.

KAKO NASTAJE „ISTINA“

Kad sam već spomenula inteligenciju, mislim da je baš ona odličan primjer za prikazati kako nastaju neka naša znanja o svijetu, a koja, ako se dovoljno dugo održe postaju apsolutne istine i mnogi ljudi ih se slijepo drže. Inteligencija mi je zgodan primjer jer je dio moje struke (čitaj – „moji“ su zeznuli stvar) i o njoj znam dosta reći. No, ona je samo primjer procesa kako nastaje velik broj uvjerenja o nečemu koja je onda kasnije jako teško „razbiti“.

Mnogi ljudi i danas vjeruju da je moguće jednoznačno izmjeriti nečiju inteligenciju, čak da je moguće dobiti jedan broj koji će nam reći koliko smo inteligentni u usporedbi sa svima ostalima (poznati IQ).

Međutim, istina je da to zapravo i nije tako jednostavno. Da biste dobili točan uvid o čemu ja sad ovdje pričam nije loše saznati što znače neki osnovni pojmovi kada je u pitanju inteligencija.

Fluidna inteligencija – označava inteligenciju „danu rođenjem“. To je u biti prirodni potencijal koji ni na koji način nije kulturološki i socijalno uvjetovan već isključivo ovisan o našoj biologiji, genetici. Pojednostavljeno –„ bogom dana inteligencija“

G-faktor je faktor generalne, sveukupne inteligencije. Osim njega postoje i mnogi drugi faktori koji bi do određene mjere trebali biti njegove sastavnice: matematički faktor (koliko smo dobri u rješavanju matematičkih problema), spacijalni faktor (koliko se dobro snalazimo u prostoru i s 3D objektima, mentalne rotacije itd.), perceptivni faktor (koliko smo sposobni uočiti razlike, razlikovati dijelove od cjeline), verbalni faktor (isključivo kulturološki i iskustveno uvjetovan i ne može se mjeriti kao dio fluidne inteligencije), logički faktor (koliko se dobro služimo logičkim premisama i zaključcima) itd.

Znanstvenici od početka do danas pokušavaju sastaviti adekvatne testove fluidne inteligencije koji mjere G-faktor. Eh sad, vrlo je važno znati kako sve to zapravo počinje i nastaje.

U nekom trenutku, neki ludi psiholog () se dosjeti da bi volio izmjeriti nešto što će nazvati inteligencijom (to nije „pamet“ niti znanje) već nešto što je teško definirano, a obično prepoznajemo kod ljudi po njihovoj brzini i sposobnosti razumijevanja i snalaženja. Da se razumijemo, proces koji ću sada opisati može provesti – svatko. Znači, kada zaključimo da bismo nešto željeli izmjeriti (nešto što još ne postoji ), onda prvo to nešto moramo definirati. Inteligencija se definira kao sposobnost snalaženja u novim okolnostima, ali vrlo je važno napomenuti da postoji još jedna suluda definicija koja glasi „Inteligencija je ono što se mjeri testovima inteligencije“ . Ova potonja nastala je kao produkt spoznaje znanstvenika da su u svim tim godinama doista i napravili test za nešto, ali ne znaju točno za što (ovo je između ostalog i malo modificirani citat jednog od njih).

Nakon što su ju definirali dođu na ideju sa čime bi ta pojava trebala biti povezana. Tako su za npr. inteligenciju pretpostavili da je povezana sa dobrim školskim uspjehom i općenito boljim snalaženjem u životu (što se može mjeriti kroz poslovni uspjeh, količinu znanja, socijalne odnose itd.). Nakon toga onaj isti ludi psiholog koji je obavio sve ove korake razmišlja i logički zaključuje kakvim testom bi se tako nešto moglo izmjeriti i izmišlja taj test. Taj test provodi na velikoj količini ljudi i provjerava je li rezultat na njemu doista povezan sa svime onime s čime je pretpostavio da će biti (znači već u ovom trenutku uzima da je apsolutna istina da će osobina koju mjeri biti povezana sa svime što je on sam zaključio da hoće). Ne smije biti previše povezano (jer bi to značilo da mjeri to sa čime je povezano), ali niti premalo (jer to znači da taj test ne mjeri to što je on zamislio). Ako ispadne da je povezano u odgovarajućoj mjeri – nastao je prvi test inteligencije u povijesti. Standardi (ispodprosječno, prosječno i iznadprosječno) se određuju prema tome kakve su ljudi postigli rezultate, pa rezultat oko kojeg je grupirano najviše ljudi biva proglašen prosjekom. Budući da je taj prvi čovjek zadovoljan s onime što je kreirao i službeno to proglasio testom inteligencije, svi sljedeći testovi inteligencije moraju biti temeljeni na ovom tj. rezultati na njima moraju biti visoko povezani s rezultatima na tom prvom. I tako nastaje jednodimenzionalna osobina, koje se netko u povijesti, eto dosjetio da bi mogla postojati i vrlo vjerojatno je krajnje pojednostavio.

Istina je zapravo puno drugačija: poznajem puno različitih ljudi za koje bi se moglo reći da su ekstremno inteligentni na jednom području, a ekstremno neinteligentni na drugom. Nečija inteligencija, kao niti sve one gore pobrojane osobine po kojima tako olako klasificiramo ljude, nikako nisu tako jednoznačne, jednodimenzionalne i lako odredive. I ma koliko svi bili slični, svatko od nas je također i svojevrstan unikat, te je donošenje prosudbi o bilo kome prije negoli ga stvarno dobro upoznamo – zaključivanje naprečac.

Eh sad, kada jednom shvatimo kako nastaju naše apsolutne istine i da svatko od nas također ima sposobnost i kompetenciju stvoriti neku od njih možemo reagirati na dva načina:

1. Unezvjereno ostati bez sigurne podloge pod nogama, što nas lako može prestraviti i dovesti u pitanje sve u što smo ikad vjerovali, što nas pak može u činiti nesigurnima i nesretnima ili

2. Shvatiti da kreacija istine jednako pripada i nama kao i bilo kojem drugom čovjeku na svijetu što otvara neslućene slobode.

Ne znam za vas, ali ja biram ovo drugo :-).


Post je objavljen 03.08.2008. u 23:05 sati.