Marketing
Oprosti za Oluju
"Svi su svima krivi i svi se svima trebaju ispričati" politika je između ostalih i Stipe Mesića. Potaknut napisima u srpskim medijima te Tadićevom porukom Hrvatskoj uoči obilježavanja Oluje Mesić to možda uistinu i učini. Nakon što je sa adrese Ureda predsjednika RH u Haag bezočno poslao opskurnih 666 transkripata, te 19.500 dokumenata na više od 100.000 stranica iz arhiva MORH-a, i to samo nekoliko godina od završetka rata, isprika Srbiji za Oluju došla bi tek kao ubod komarca.
Na razne načine svjedoci smo težnji utjecajnih međunarodnih političkih, društvenih i civilnih krugova za izjednačavanjem žrtava i agresora posljednjeg "balkanskog rata". Svjedoci smo težnji koje je Margaret Thatcher (1979. - 1990.) prepoznala i u svojoj knjizi "Državničko umijeće" spočitala zapadnim vođama kao najveću od tri ključne pogreške zapadne politike prema ratu u bivšoj Jugoslaviji, koju uzgred budi rečeno, smatra sudionikom nemilih balkanskih događaja. Druge dvije su, navodi Thacher; "embargo žrtvama " i "krivotvorenje događaja".
Ono što danas stoji u haškim optužnicama za Oluju potvrda je postojanja lucidnih težnji i instrument je revizije naše nedavne povijesti i to baš prema matrici koju u svojoj knjizi navodi bivša brit. premijerka - krivnju podijeliti između agresora i žrtve. Na tome tragu ne čudi činjenica da "proeuropski" Boris Tadić očito ima politički kredibilitet kada preko svjetskih medija poručuje da od Hrvatske očekuje ispriku za Oluju. U protivnom, bez političkog kredibiliteta takva poruka kategorizirala bi se pod upitan politički moral, a ilustrirala poznatom krilaticom "na istoku ništa novo".
Krilatica "na istoku ništa novo" najbolje opisuje današnju nemoralnu politiku Srbije prema događanjima u Hrvatskoj, BiH, te na Kosovu, odnosno prema stavu spram istih, a s obzirom na gubitnički položaj Srbije u sva tri rata, koja su sami pokrenuli - da stvar bude gora. Drugim riječima poruka da bi se Hrvatska trebala ispričati Srbiji za Oluju ravna je primjerice situaciji u kojoj bi saveznici 1955. godine bili primoreni ispričati se Njemačkoj za Iskrcavanje u Normandiju.
Međutim, ovdje glupost ne prestaje; ona se nastavlja i sa "hrvatske" strane. Naime, glupost međunarodne i Srbiji svojstvene nemoralne politike jako dobro upotpunjava predsjednik RH zajedno sa svim "predsjednikovim ljudima". U tom kontekstu kada god stigne neizbježno se kritički negativno osvrće na vlast 90-tih besramno kriminalizirajući istu bez obzira što je i sam bio dio te vlasti, a sve sa ciljem diskreditiranja rezultata koje je ta vlast ostvarila.
Tako je primjerice 2001. godine na skupu "Hrvatsko-srpski dijalog povjesničara" (čiji je središnji promotor g. Ivo Goldstein) u vezi s kritikom bivše vlasti, iznimno pohvalio g. H. G. Flecka, u nas voditelja zaklade "Friedrich-Naumann-Stiftung", koja je promicatelj i organizator tih skupova, a suštinu čije politike "otvorenog društva" čini težnja integraciji po njima jedinstvenog prostora zemalja bivše Jugoslavije sa naglaskom na "demokratsku" Srbiju kao polazišnu točku toga prostora. To najbolje predočava u kakvom beskorpuloznom političkom međunarodnom okružju se nalazi Hrvatska, kakvim fingiranim utjecajima je izložena, koliko daleko ciljevi tih utjecaja potpomognuti unutarnjim čimbenicima sežu, a navlastito kakvom politikom su predvođeni hrvatski građani, odnosno Hrvati.
Jedina prepreka svemu zasigurno je većinski dio hrvatskih građana koji svoje polazište vidi u Domovinskome ratu, kao simbolu novoga početka i simbolu otpora svemu onome što nam se nametalo, a i danas nameće, a iz čega smo pak uz preveliku žrtvu nametnutim ratom svojevoljno tek nedavno izašli. Zato; Tadiću oprosti za Oluju, ali ne danas!
Post je objavljen 03.08.2008. u 20:08 sati.