Još i danas zamiriše trešnja
U proljeće kao davno prije
Jedna trešnja danima daleko
Tamo gdje me već odavno nije...
Što to ima u ljudima tužno
Da ulaze u tuđe živote
Tko to živi u prošlosti mojoj
A još nije umro od sramote...
Ovo si volio najviše. Neki dan sam te se sjetila. Sjedila sam na terasi nakon kupanja, ispijala kavicu, mislima u sasvim nekom drugom filmu, kad me ova pjesma trgnula i vratila bezbroj godina unatrag. Barem se čini bezbroj. Ne znam zašto kad je čujem, uvijek mi je tvoja slika pred očima od one večeri kad su te iz operacijske sale iznijeli nakon dva sata, a ušao si na polsatnu operaciju slijepog crijeva. Večer prije toga prošli smo kalvariju kakvu nikada ni sa kim nisi, niti ćeš vjerojatno proći. I daj Bože, bez obzira na sve, da ne prođeš.
Zaključili su da se sve zakomplciralo. Tumor. A možda i Chron. Izgledao si tako bespomoćno na onom krevetu. Čovjek od dva metra i 105 kg, a ruke su ti bile iznad pokrivača i izgledale kao u djeteta. Osjećaj i slika koji, vjerojatno, nikad neće iz moje glave otići. Dani čekanja koji su uslijedili odnijeli su nekoliko godina mog života, a ti nisi ni znao što se događa. Nitko ti nije ništa ni govorio. A mi smo čekali nalaze, a tebi nije bilo jasno zašto smo svi zabrinuti i nervozni. Na kraju je dijagnoza bila Chron. Jedna spoznaja koja je donijela „olakšanje“, ali opet i veliku zabrinutost.
Došao si doma. Ležao u krevetu danima. Oporavljao se. A sve što si želio bilo je da legnem pored tebe, naslonim glavu na tvoje rame i pjevam ti Trešnju. Valjda sam je otpjevala tisuću puta tih dana. Volio si kad sam je pjevala.
A onda...
A sada... tko to živi u prošlosti mojoj, a još nije umro od sramote?
I jučer, kad sam je čula, shvatila sam jedno – da je zaista ostala samo trešnja, s njom i slika tebe bespomoćnog na onom bolničkom krevetu, pokoja lijepa uspomena...ona koju nisu uspjela zasjeniti sva ružna događanja nakon svega...ali ono čega više nema, to su osjećaji za tebe...
Post je objavljen 02.08.2008. u 13:48 sati.