Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zamkolovac

Marketing

Porfirio Rubirosa u Srednjeafričkom carstvu

U sivilo zore otvori Ostap Bender sitne štakorske oči. Zora. Navika iz djetinjstva. Isčobaniti ovce na rosnu ispašu. Nedjeljom propremiti crkvu i ministrirati na jutarnjoj misi. Zora. Glad. Glad iz djetinjstva. I ona zbiljska. Eh, da mu je uštipak i sira iz mješine. Ali, nema toga tu. Nema ni matere koja bi ga vrištavim glasom stjerala sa slamarice. A ne, ovo je drugi svijet. Svijet koji je sanjao cijelog života. I sad ga ima. Ima ga u šaci. Svijet koji je s podsmjehom gledao na odrpane, musave hlače i jedinu bijelu košulju njegovog roda. Sad je njegov. Za igranje. Za guljenje. Ne do siromačkih hlača. A ne. Do gole kože. Do poniženja goreg od žilavog, kržljavog života njegovih predaka. Zgrozi se na prisjećanje. Da, ovaj svijet će platiti svo njegovo trnje u golim potkoljenicama, svako kruljenje u gladnom želucu. Platiti će ovaj svijet, svijet čiju je mapu dobio pod jastuk kao krsni dar. Sad je njegov. Njegov za pljačkanje i deranje. Pa nisu li svi njegovi preci ionako živjeli od pljačke? Ili prošnje. Ničeg sramotnog nema u prijevari i lopovštini kad je želudac prazan, a crijeva se klatare kao gospodsko rublje koje se suši na vjetru. Ili popovsko. Iako je od malih nogu bio ministrant, zavidio je i mrzio te tuste, site popove koji su milo gledali na mršavog dječarca, velike glave i sitnih očiju. Sad je muškarac. Velike glave, nausko smještenih lukavih očiju i još uvijek neproporcionalno malog tijela. Ali lik nije djelo. Djelo mu je titansko. Odraz u zrcalu ne odaje nedostatnu prehranu. A ne, njegov je duhovni odraz div. Lukava, mišićava grdosija kojoj je rajski vrt za sječu i uživanje. Da, treba danas nazvati Šuru Balaganova u «Rogove i kopita» neka dogovori transfer novca s Panikovskym. Njegovog novca. Njegovog najvećeg veselja. Slasnog kolača koji tjera slinu na usta i osmjeh na lice. Sa, to mora obaviti hitno. Da ne bi slučajno oni naivci iz ODSKOK-a počeli pitati pitanja koja, iako ne vode ničem i nikada na njih ne dobe odgovora, ipak predstavljaju sitnu nelagodu. Nelagoda je uvijek kada ti pitanje postavlja čovjek s nekom iskaznicom državne službe, ma koliko moćan bio. Stvar gena. Da, «Rogovi i kopita» moraju ostati netaknuti. Najjača firma u ovom njegovom svijetu ne smije trpjeti. Njegova firma. Ne onih sitnih lopuža Balaganova i Panikovskog. Ne, oni su tu kao nužno zlo. Dugogodišnji suputnici i ljudi od povjerenja. Nije da nije mogao naći slične ljude i u ovom, novom svijetu. Ne, i tu ih ima nebrojeno. Ali, vjeruj samo svome. Uvjek je tako bilo i tako će i biti. Vjeruj samo rođaku. Ma koliko dalek bio. Koje god prezime nosio. Rođak je. Iako, ako dođe do najgorega, a to se unatoč svemu ipak može dogoditi, naravno da će žrtveni jarci biti njegovi pohlepni rođaci. Tako je složen Svemir, i to ne treba mijenjati.
Razbuđen veselim mislima, Bender na brzinu umije lice, obuče se i krene u novi dan. Pred zgradom ga dočeka vozač sa svakodnevnim, umilnim i podilazećim: «Dobro jutro gospodine gradonačelniče...»

Priča je izmišljena, likovi su maznuti od Iljfa i Petrofa, tako da je svaka sličnost sa zbiljskim osobama, živim i mrtvim, sasvim slučajna i nenamjerna.
® Papa Doc


Post je objavljen 01.08.2008. u 16:08 sati.