Pregled posta

[. jos se na bol navikavam .]

Zasto i sada vjerujem u to? Zasto vjerujem u to iako me oni ubijaju necim sasvim suprotnim? Zasto ne shvacaju da postoji nesto sto je jednostavno snaznije od mene?
Ne mogu uvijek sakriti osjecaje.
Mozda mogu od drugih, ali ne mogu od sebe.

Razmisljam. Previse. A ne bi trebala.
Zeljela sam se pomiriti sa tim. Ali ne mogu. Ne mogu protiv sebe, a u posljednje vrijeme radim upravo to.



Pitanje koje visi u zraku, da li ce sve biti isto, ili ce sve nestati? A ko zna.. Mozda nece nestati, ali nista vise nece biti isto. To znam.



Ne postoje rijeci kojima bi se ovo moglo opisati. Ne postoje suze koje bi mogle pokazati tu bol. Ne postoji rijec utjehe. Vrijeme ne brise ovu bol.

Vratim se.. Da.. Cesto se vratim u ona vremena.. i osmijeh zatitra mojim licem. Jos uvijek mislim da ce se ta vremena vratiti. Ali nece..
Mislim da je to bilo samo upozorenje.

Ovaj post je nastao iz nakupljanja raznih emocija, tuge i raznih osjecaja..
Samo cu reci da me taj frend (za kojeg je post) razocarao do bola.. A tebe ljubavii volimm najvise na svijetu. Nikad necu prestati. NIKAD.