Marketing
... BANG BANG ... my baby shot me down ...
Nakon nekog vremena vidiš tanku granicu između držanja za ruku i vezanja za dušu...naućiš da vojeti ne znaći oslanjati se i da društvo ne znaći sigurnost...naućiš da poljupci nisu ugovori i svoje poraze poćinješ prihvaćati uzdignute glave i otvorenih oćiju...naućiš da su rijetki oni koji te iskreno vole i drage ljude poćinješ cijeniti! Naućiš da putove moraš graditi danas, jer sutrašnje tlo suviše je nesigurno...naućiš da i sunce opeće kad mu se približiš. I zato sadi svoj vrt umjesto da ćekaš da ti netko pokloni cvijeće...naućiš da moraš mnogo toga pretrpjeti ako voliš. Naućiš da si uistinu snažan i da postojiš...
Još 1 poraz i ponovo pljuska života u sred lica. Pognuvši glavu odlazim, al ipak ostajem tu, u tom bijednom malom gradu. Ponovo sam okrenula neispisanu stranicu života i stavila točku na nešto čega nije bilo. Listam svoj život, a oči me već peku od monotone bijeline, i vičem, i plačem,i zovem...ali koga? Tebe? Oni koji su mi potrebni nalaze se u tuđim životima, a to je najgore. I oni koji će doči bit će več nečije ispisane stranice života. A moje??? Moje će stranice ostati bijele i čiste, s točkom na kraju nečega čega nije bilo.
odo ja na jug ... malo da uhvatim boju :) ... i da ... zaboravim kolko bude išlo
P.S.
Mama nisam takvo đubre i bezosječajna curica ... plačem, vrištim, tugujem, grizem se ... ali u sebi ... kad bi baš svima pokazala kolko sam ranjiva a kolko jaka ... svi bi moje osiječaje uzimali zdravo za gotovo
... pusa tebi tebi i tebi ... (kojeg nemam, a bilo bi savršeno) 
Post je objavljen 29.07.2008. u 15:13 sati.