More je za mene izvor mnogih, više ili manje nostalgičnih, sjećanja. Tamo se nekako sažmu na jednome mjestu, a sam pogled prema pučini u meni probudi neki osjećaj pomiješane sreće i tuge.
Sjećam se jednog Japanca s tečaja njemačkoga jezika u Beču koji je izjavio kako nikada ne razmišlja o prošlosti. Ako se dobro sjećam, čini mi se da je rekao da se bavi nekim oblikom umjetnosti, ne mogu se sjetiti više što točno kojim, ali znam da se radilo o nečem modernom. I znam da mi je tada, meni - optimističnoj nostalgičarki (znam - čista kontradikcija) bilo nepojmljivo da se netko može baviti umjetnošću, a da u sebi na bilo koji način ne prerađuje proživljene događaje, ljude mjesta, mirise... Ali čovjek svašta uči, pa ako u toj istoj zemlji ljudi peru rublje u perilicama s hladnom vodom (hvala Kućanici u Japanu na svim divnim pričama o toj zanimljivoj zemlji), vjerojatno je moguće i stvarati umjetnost koja je okrenuta samo budućnosti.
Premda je to vjerujem, samo stvar stava ili neke opredijeljenosti, jer i otvorenost prema budućnosti, podrazumijeva neke obrasce prošlosti i mogu teško zamisliti stvaraoca kao potpuno praznog od utjecaja prošlosti.
Dakle, prošlost je meni važna. To uopće ne znači da ne živim u sadašnjosti, ili da se ne radujem i planiram (koliko se to može) budućnost. Ali prošlost mi je nekako sigurna, ne može me više iznenaditi, iznevjeriti, više nego što već je... i mogu je uvijek nanovo iščitavati s novim pogledom.
Vjerujem da bez određene doze nostalgije, ne bi nastala mnoga umjetnička djela, niti bi život imao dimenziju jedne dublje duhovnosti.
Dovoljno je vidjeti kako su banalne stvari, poput nekog omota dječje hrane ili crtića iz djetinjstva, okidač sjećanja za mnoge.
Ja imam svoja mjesta po Novalji, tom utočištu prošlosti, koja svake godine ponovo vidim. Neka su nepromijenjena, a neka jedva prepoznam. I nisu to mjesta samo nekih romantičnih trenutaka s nekim ljudima, već (možda i više) mjesta, samo moja koja sam obilježila nekim svojim mislima ili razdobljem u kojem sam boravila na njima, pa su dobila, za mene, poseban značaj.
I u ovogodišnjem ljetnom ludilu - red pakiranja za plažu, red kupanja, red sunčanja, red odmaranja i kuhanja, pa opet odlazaka - jedva sam uspjela stati i osluhnuti te zvukove prošlosti, zaglušila ih buka sadašnjosti.
Onda mi je stigla poruka moje prijateljice, koja predstavlja veliki dio moje prošlosti u ranoj mladosti, na kojoj je pisalo da je njezina baka Olga umrla...
I onda su sjećanja navrla svom snagom. Sjetila sam se naših odlazaka u Daruvar, pisanja poruka (na papirićima-mobitela još nije bilo), slušanja starih ploča, gledanja filmova i pre-fine i prilično kalorične češke kuhinje bake Olge. Za moj prvi posjet me na kasliću iznad kreveta čekao pladanj meni tada omiljenih šaumrolni naslaganih u obliku piramide.
Kasnije se baka izgubila u svojim sjećanjima i demencija je preuzela i prošlost i sadašnjost koje su se pomiješale.
A ja sam se profesionalno smjestila među ljude kojima su sjećanja sve. I zajedno s njima i kroz ono što im je poznato i blisko, pokušavam probuditi te nepresušne izvore prošlosti, ne bi li ih zadržala u sadašnjosti i ispratila u budućnost. I što sam više s njima, to mi se čini da ljudi počinju umirati onda kada se više ne mogu sjetiti. Ne onoga od jučer, ili prekjučer, već onih davnih sjećanja koja su obilježila djetinjstvo, mladost i zrele dane. Premda su ona iz djetinjstva obično najupečatljivija.
Ja sam nekako to rano djetinjstvo potisnula, barem na svjesnoj razini. Zato proživljavam neka sjećanja iz rane mladosti. I zanimljivo je to kako ih vadim, po nekoj potrebi. Bilo je razdoblja kada mi pojedina sjećanja nisu značila puno, jer sam bila zabavljena nekim drugima, ili sam bila obuzeta sadašnjošću. Tek kasnije bih uočila kako mi ta sadašnjost za koju sam bila spremna sve žrtvovati, i nije bila tako sjajna, kako mi se činilo dok sam ju proživljavala. Očito perspektiva odigra puno toga u životu.
A možda sam i bliska renesansnom poimanju po kojem je najdublja povezanost (obično ljubavi), ona koja nije nikada do kraja ostvarena.
U svakom slučaju, Savršeni (a i neke prijateljice) mi vole reći kako bi mi neki vremeplov dobro došao i da sam u nekim shvaćanjima, bliska prošlim vremenima.
Zato je nekako i logično da volim Prousta, premda imam neki neobjašnjivi poriv da ga zaobilazim. Možda se bojim te navale emocija koju moja racionalna strana obuzdava, kako bih se što lakše smjestila u ovaj svijet i okruženje u kojem jesam.
Slaganje ladica je opasan posao koji isto izbjegavam. Sjećanja treba razvrstati... i ostaviti ih na kraju tamo gdje smo ih našli, u nekoj ladici mozga i srca. Nije to baš uvijek lako, pogotovo ako su neke situacije ostale visjeti u zraku, ili nisu nikada dobile točku na kraju. U svojoj dosljednoj kontradikciji ne volim nejasne završetke, pa ipak znam da su i to izvori koji me hrane sjećanjima, bez kojih ne bi postojala.
Zašto baš danas pišem ovaj post? Datumi mi inače ne znače puno, ipak sam povezala neke događaje sa razdobljem ljeta, mora, mojih odlazaka na groblje i čitanja knjige u miru i tišini onih koji nam ne mogu više nauditi.
Tako ove godine nisam nekako imala previše volje otići na preuređeni bakin i dedin grob, jer to više nije onaj isti, onaj iz mojih sjećanja.
Kao što ni kamen na plaži, koji još uvijek stoji na istom mjestu, nije više onaj isti. Promijenilo se okruženje, ljudi oko mene.
Ipak me pogled prema njemu čini ranjivom, ali i bogatijom. Jer se ne moram bojati sjećanja. Ona ne oduzimaju, mogu samo iznova uvijek davati.
A ja volim davanje, promjenu i nepromjenjivu čežnju za onim beskonačnim... Ako sam to mogla osjetiti u prošlosti, onda se valjda ne moram bojati ni budućnosti. Nadam se samo da ću na vrijeme znati prepoznati važne trenutke u sadašnjosti, da mi ne bi promakla koja vrijedna
slika koju ću onda izvlačiti tek u starim danima... Ili to tako mora biti, jer smo mi ljudi, uz svo znanje o našoj vrsti, jako neobična bića čija duhovnost je nepresušan izvor za pokušaj shvaćanja. Zašto volimo biti tamo gdje ne možemo, zašto nam nikada nije dosta i zašto se tako rijetko osjećamo do kraja ispunjeni? Je li čežnja ono što nas gura? A nostalgija za prošlim danima, ono što nas pokreće u kreativnom smislu? ili bilo kojem drugom?
Ili sam ja opala s nekog drugog planeta?
Kako god to nazvali, sjećanja su ono što nas, između ostalog, čini ljudima.
I premda ih ponekad doslovce ubijamo, što poslom, što nekim drugim provjerenim sredstvima, bez njih bismo živjeli kao roboti. A čak i oni trebaju (pretpostavljam) neke memorijske kartice za funkcioniranje. Zato si ne oduzimajte sjećanja, selektirajte ih, prebacujte iz jedne ladice u drugu, ali pustite ih da žive, makar i mimo vas... Jednoga dana možda će vam zatrebati, kao i meni.
Da se bolje snađete u svijetu, onom unutarnjem i da se ne ustručavate upoznati sebe, sa svim svojim vremenskim komponentama.
Post je objavljen 29.07.2008. u 11:01 sati.