Kratki uzdah još jednom donosi kraj...
U tišini, kradom ispuštena suza
klizi niz lice,
odnosi ogorčenje,
nivelira davno nakupljene strahove...
Nestaje ponovno...
Sva obećanja, zar nikad ih neće ispuniti??
Zar sve što sam vidjela bila je iluzija?
Njegove ruke ponovno me podsjećaju
na davno ugušene snove,
njegov osmijeh na svjetlost kojom me ispunjavao...
Utopila sam noćas svoje djetinjstvo
u posudi sjećanja,
stvorila svijet u kojem me nije
mogao povrijediti...
gotovo je...
još jednom sam izgubila voljeno,
ponovno sam ostala zatočena
u kavezu života,
zacakljena u dvorcu usamljenosti...
Volim ga, a ne shvaća moju želju,
žudim, a izgubila sam ga...
Post je objavljen 26.07.2008. u 22:34 sati.