Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/slavonijanino

Marketing

Nacionalno slavlje kulturološkog primitivizma ili samo puka istina???

Slušam ovih dana televizor i pratim internet i te izvještajne portale. Neću nikoga imenovati, ali mislim da svi vode brigu o istim stvarima. Samo svaki za sebe svojstven način. Nisam bio u mogućnosti zbog obaveza toliko pratiti tv program i njegove informativne emisije, kao ni ostala glasila. No, kako sad su mi se obaveze malo smanjile imam više slobodnog vremena. I tako gledam, slušam i čitam. Upališ televizor priča se vrti oko ubojstava, uhićenja Radovana K., oko knjige Nives C., oko povratka Z.Bušića., oko severininog novog albuma i dalje da ne nabrajam. Upališ radio isto govore što i na tv-u samo ih ne vidiš. Otvoriš novine slike istih ljudi gore navedenih i opširni tekstovi o njima i događajima vezanih uz njih. Mislim da su u ovom trenu za naš narod i ovakvo stanje u društvu toliko ne bitne stvari. A mi smo toliko vezani uz takve događaje da je to nemoguće. To nam je bitnije od svega ostalog što je puno važnije. Evo krenut ću redom. Uhićenje Radovana Karađića. Čovjeka koji je odlukom međunarodne zajednice krajem 1996 praktički pušten da pobjegne. Da bi se lakše zataškale njihove pogreške u to vrijeme. Koje su danas pogubne za ovaj dio Europe. Čovjek koji je odgovoran za smrt tolikog broja ljudi na prostoru bivše Jugoslavije. Koji 12 godina živi u centru Beograda. Sa hrvatskim dokumentima. Kakav politički debakl i za srpsku vlast ali i za našu. Pa kome mi to izdajemo dokumente. Ali ok, nadam se da će bar dio pravde zadovoljiti. Ali zasmetalo me da čovjek koji je toliko zla učinio. Toliki prostor dobije u našim medijima. Čovjek koji je sa svojim paravojnim postrojbama ubijao i naš i bošnjački narod. A u isto vrijeme da li se pita tko koliko je branitelja kruha gladno u ovoj državi koju su stvarali. Koliko njih je u zadnjih 6 mjeseci na sebe diglo ruku. Nitko se više to ne pita. I kada neki branitelj učini nešto sebi, u najgorem slučaju počini samoubojstvo što zbog financijskih razloga, što zbog posljedica rata. Odamo im počast na sprovodu, održimo govore i tu prestaje sve. I tih ljudi se sjetimo samo u vrijeme izbora i drugih kvazi - prigoda koje nemaju koristi za naše branitelje već samo za političare. Jedna od vrlo žalosnih činjenica u našem društvu. Koje je toliko europsko. Druga stvar, knjiga gospođe Nives. Ma tu mi ništa nije zasmetalo njezino pisanje knjige, njezino pojavljivanje u javnom životu. Ona je za mene kao i svaka druga javna osoba i sa svojim manama i vrlinama. Ali ono što me toliko čudi, tj. više me ne čudi. Je to naše zgražanje na temu knjige i svega onoga što se nalazi u knjizi. U javnosti svi glumimo anđele, velike svetce i katolike vjernike. Koji su bezgrešni pred društvom. Ali da li su pred Bogom mislim da ne. Pa što u toj knjizi ima čudno. Po meni ništa jer ta knjiga samo na neki način tj. u velikom djelu opisuje stvarno stanje našeg društva i sad netko neka kaže da nije tako. Kad svi znamo što se događa iza kulisa posla, obitelji, prijatelja i ostalih stvari. Totalno smo srušili sustav vrijednosti u ovom društvu. Kulturna razina nam je svedena na minimum ukusa, a prešli smo granicu maksimuma neukusa. I mi se idemo zgražati i osuđivati knjigu gospođe Nives. Vrlo dvolično od ovog društva.I u ovom slučaju pokazujemo svoju europsku pripadnost i kulturu. Zadnji slučaj gospodina Bušića. Čovjeka koji je protjeran iz SAD-a, znamo svi zbog čega. Ali nije me to intrigiralo. Intrigiralo me to što mi svima organiziramo dočeke, slavimo sve i svakoga. A samo ono što trebamo ne slavimo. Opet ću se dotaknuti naših vojnika koji su ginuli za ovu zemlju, naših vojnika koji na sebe dižu ruke. Tko njima organizira dočeke. Tko njih slavi. Slavimo mi njih samo kako. Uveli smo tolike nacionalne praznike. Pogotovo obljetnica oslobodilačeke akcije Bljesak i Oluja. Gdje sau naši dečki, očevi, braća i sinovi ginuli. I onda kad vidim način na koji se obilježava taj dan dođe mi da se sramotim. Jer kako kaže jedna istočna pjesma tj. narodnjak svi su tu a tebe nema. Tako i na tim obilježavanjima. Cijeli državni vrh je tu, ali nema onih koji su golim rukama i s lovačkim puškama išli na tenkove u Vukovaru. Koji su se borili kao David protiv Golijata. Gdje su oni, za njih mjesta nema. Čovjek koji je omogućio da sad slobodno hodanmo ovom zemljom, sjetit ćemo ga se kad digne ruku na sebe i kad opet taj žalosni događaj isoristimo za svoj profit i razne govore. Kako žalosno od našeg naroda. I mi smo nacionalno nastrojen narod. Nismo mi nacionalno ništa. Jer mi se ponosimo svime što ne trebamo, a ono čime se možemo i moramo ponositi to gazimo. I čudimo se kad nas mnogi nazivaju balkancima. Po meni nije više pojam Balkana vezan uz teritorij nego uz način življenja, ponašanja nada sve kulture. A mi to nemamo. I kao zadnji slučaj je novi album gđice Severine. Ma što je toliko divnno toliko na tom albumu. Zašto je njemu potrebna tolika pažnja. Opet ću reći svatko u svom životu ima pravo raditi što hoće pa tako i Severina, njezin privatan život me se uopće ne tiče. Ali ok, ako smo dotle došli. Kad toliku pažnju posvećujemo njezinom novom albumu. Zašto ne posvećujemo i toliku pažnju medija i našim tradicionalnim pjesmama, običajima i svemu ostalome vezano uz to. Ne, naprotiv sramota je slušati npr. ovdje u mom slavonskom kraju kad u svom automobilu do daske pojačam pjesmu tri livade, ili odavno sm ograničari stari i slično. Ljudi me s tolikim podsmjehivanjem gledaju, jer za njih je to seljački, balkanski i krajnje nekulturno. A kad budem u Njemačkoj pa vidim kako njemci slave svoje običaje kako se diče svojim običajima, nošnjom. Nas je sramota obući nošnju i kad je kakva pripredba a kamoli ovako. A toliko sam npr u Njemačkoj vidio ljudi, maldih i starih koji i nedjeljom obuku svoje nacionalne odore i idu u šetnju gradom, izlaze na kolače i slično. a mi se toliko dičimo iza pozornice kakvog događaja. Ili kad sjedimo za stolom joj ja sam Hrvat ja volim svoju domovinu. Ja se dičim s njome. A kada mu kažeš obuci narodnu nošnju zapleši u kolu, ajme kao da si mu uvrijedio majku, ubio oca. Hehehe. Ne znam što reći osim, da prestanemo kriviti druge za naše probleme. Pa mi sami smo si krivi, a ne nitko drugi pogotovo ne Europa. Jer oni nama ne zatiru put za očuvanje naše tradicije i običaja već mi sami. Naše gospodarstvo propada iz dana u dan. Naši seljaci više ne mogu naći načina da prežive i proizvode. Sav sustav se ruši. Ali mi smo okrenuli leđa tome, i posvetili se toliko banalnim stvarima. Da krajnje je pitanje dokle i kuda vodi ovaj svijet i ovaj sustav vrijednosti, bolje rečeno sustav ne vrijednosti.

Post je objavljen 26.07.2008. u 13:39 sati.