Marketing
Kolodvor, mjesto gdje je sve i započelo...
Jutro je danas nekako posebno proletjelo ,
sve se odigralo nekako ubrzano -
buđenje,
ustajanje,
odlazak po kruh,
doručak i ispijena kava,
spremanje putne torbe,
polazak prema kolodvoru...
A tamo -
vrijeme baš kao da je stalo
bol je pritiskala grudi
srce stegnuto okovima nečujno je kucalo
duša je bez glasa na sav glas vrištala
suze su samo niz vrele obraze kliznule...
Slušala sam tvoje riječi,
neke već toliko puta ponovljene
ali tvoje usne medene
uvijek su ih na drugačiji način izgovarale.
Volim tvoje usne, dušo.
Oboje smo,
svatko u tišini i dubini svoje duše,
prolazili kroz agoniju,
strah od nepoznate sudbine
srca nam je parao, vrijeđao.
Zagrljaj nikada nije bio više iskren,
zajednička budućnost nikad manje moguća.
Pokoji putnik, slučajni prolaznik,
zbunjeno bi nas pogledao.
Moje suze i naš grčeviti zagrljaj
(možda čak i posljedni)
- tko zna što je tada pomislio?
Autobus je stigao na peron
uspjeli smo tek još jednom
naše usne spojiti
i onda si otišao...
Ispratila sam te pogledom punih suza,
i umalo sam, bolom iscrpljena,
na hladan beton kao dogorjela svijeća pala,
mislila sam da će me srce izdati
toliko je jaka moja bol bila.
Kada je autobus otišao
toliko daleko da ga više nisam vidjela,
napustila sam kolodvor i
tumarala gradom bez ijednog cilja,
bez ikakvog smisla...
Tvoj glas koji sam kasnije čula,
mislim da me je spasio najvećeg ponora.
Doista je bio poput melema
i srce mi je na trenutak radosno zaigralo.
Nisam proročica da znam što nas čeka,
nemam kristalnu magičnu kuglu
da mi kaže hoćemo li kroz ove
čudne životne putove zajedno prolaziti,
ali zato imam srce koje te ljubi,
imam svoje biće koje te cijelom puninom voli,
nada se i samo da naša ljubav još dugo traje moli.
Volim te sudbino moja, živote moj!
Post je objavljen 26.07.2008. u 02:08 sati.