„Dakle: ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!“
Upravo ove Isusove riječi koje su zapisane u Matejevu Evanđelju su mi pokazale koliku radost u srce donosi kada slušamo i izvršavamo ono što nam Isus govori. A to mogu posvjedočiti osobnim životnim iskustvom. Prije nekih 6-7 godina bila sam u jednoj ružnoj situaciji kada nisam razgovarala s jednom radnom kolegicom. Razlog - tada velik kao planina, a danas sitnica na koju ne bih niti pažnju svrnula. Nedugo zatim ona je prešla na drugo radno mjesto, tako da smo se rijetko susretale. A kada bismo se i susrele elegantno smo zaobišle jedna drugu i to je to. Po onoj uzrečici „živa i zdrava bila, ali neka je daleko od mene“ zaboravila sam i da postoji. U međuvremenu sam postala član molitvene zajednice u koju me je Gospodin doveo na jedan čudesan način. Iako mnoge stvari nisam razumjela bila sam spremna učiti od Gospodina. Iskreno i pošteno. I jedna od Njegovih prvih lekcija je bila odnos prema bližnjima, prema braći. Lekcija koja mi je trajno ostala upisana u srcu.
Jedne večeri, nakon molitvenog susreta naše zajednice, naš voditelj mi je po Božjem nadahnuću rekao: „Ne boj se to učiniti“. Naravno da nisam mogla niti pretpostaviti o čemu se radi. I onda sam se te iste večeri, u tišini svoje sobe, pomolila i pitala Isusa što mi želi reći, i On me je odveo upravo do onih riječi iz Matejeva Evanđelja. Pročitavši ih istog trenutka je u moje misli jasno došao lik moje bivše radne kolegice s kojom nisam razgovarala, a koja mi do tada nije bila ni na kraj pameti. I znala sam što Isus želi da učinim. To je bio tako nježan poziv. Nisam osjetila nikakvu osudu, uznemirenost ili nešto slično. Samo jednostavan poziv za oprostiti i zatražiti oproštaj, pružiti ruku pomirenja, ne tražeći i ne raspravljajući tko je kriv za to što se dogodilo. Prvo sam se počela opirati i izvrdavati….ali taj poziv i dalje nježan, da nježniji nije mogao biti rušio je svaki moj izgovor. Pristala sam i zamolila Isusa da mi pomogne. Ujutro sam je nazvala…….i dalje je sve bilo jednostavno. Riječi su same dolazile……i kroz taj razgovor ja sam osjećala da počimaju da se lagano tope bedemi moje vlastite oholosti i samodopadnosti. Bila sam istinski radosna……a znam da se i Isus radovao sa mnom i da je jedna rana na Njegovom izmučenom i izudaranom Tijelu sada manje boljela.
Taj događaj posebno čuvam u srcu jer njegov plod nije bilo samo pomirenje sa kolegicom nego puno, puno više…..jer po plodovima koji su došli otvorio mi se jedan novi svijet. Isusove lekcije u mome životu se nastavljaju i uvijek iznova i iznova ostajem zadivljena kako ovaj Najveličanstveniji Umjetnik svojom ljubavlju i milosrđem ispisuje stranice moga života. A samo je jedno potrebno……čuti i vršiti riječ Božju.
Ljiljana
Post je objavljen 24.07.2008. u 00:00 sati.