Marketing
MEĐUPOST - Petlja
Prvo da obrazložim prvi dio naslova – „međupost“ zato što je izašao potpuno neplanirano i zato što će biti vrlo kratak (barem sada tako mislim 
). Osim toga bit će i vrlo osoban, pa nije čudno ako mnogima bude i potpuno nerazumljiv. Obzirom da sam dovoljno lucidna da tako nešto ne ostavim da predugo stoji na mom blogu, najavljujem da će vrlo skoro (ok, znam da to kod mene ima drugačije značenje nego za većinu, pa ću reći kroz maksimalno tjedan dana ) izići dosta konkretniji post.
Zanimljiv je put „istraživača“ kojeg sam na nekoj razini odabrala (njegov početak, kako bi svima bilo jasnije, definirat ću kao početak pisanja ovog bloga): krenuo je od oslanjanja na stečena znanja, većim dijelom baziran na njihovim paradoksima i nejasnoćama te se postupno kretao prema ukomponiravanju sve više i više osobnih iskustava do trenutka dok nisam shvatila da „istražujem“ isključivo po osobnom osjećaju i iskustvu. Kako bi bi bilo moguće istraživati po osobnom osjećaju i iskustvu potrebno ga je paralelno i proživljavati. Moje iskustvo pokazuje da se negdje na tom putu polako, ali sigurno gubi objektivnost, uključuju emocije, ali i počinje osobna kreacija. To je najproduktivnije razdoblje. Razdoblje balansa svih triju aspekata – kognicije, intuicije i emocija.
Međutim, postupno pojačavanje emocija (do kojeg obično dolazi zbog vezanja, a do vezanja dolazi zato što period s pojačanim emocijama često možemo okarakterizirati kao vrlo lijep period) postupno smanjuje sposobnost osobne kreacije. Nedostatak kontrole nad osobnom kreacijom još pojačava emocije koje stvaraju „neurozu“. Neuroza pak potpuno - koči kreaciju. U nekom trenutku svi smo mi u „balansu“, no ako nam se nešto previše svidi i počinjemo se za to vezivati, vrlo lako iz tog balansa ispadamo jer tendiramo otići u ekstrem. Kad se zbroji cijeli naš život u kojem smo se posve neprimjetno prebacivali iz ekstrema u ekstrem, na makrorazini možemo komotno reći – život nam je bio u balansu 
.
Zašto sve ovo pišem? Vjerujem da sam upala u takvu petlju i postupno i posve neprimjetno u posljednjem razdoblju stigla do neurotske razine. Danas sam nakon dugo vremena sjela i pročitala neke svoje stare postove da se podsjetim koja je bila prvotna namjena ovog bloga. Čitajući neke od njih shvatila sam da sam u razdoblju od kad pišem blog bila u periodu kad sam bila manje „mudra“, jednako „mudra“, ali i „mudrija“ nego sada. Nakon toga sam sjela i „obratila“ se onoj (naj)mudrijoj Nei, te ju pitala: „Što misliš o ovoj mojoj petlji u koju sam upala?“. Ona se samo nasmješila i rekla: „Sve je to ok, još si mala“ .
Možete li ovakvu petlju prepoznati i kod sebe, pa čak i u banalnim životnim situacijama? Je li možda ona uzrok tome što u nekom trenutku života možemo sve, a u drugom ništa? Zanimaju me vaša iskustva.
Post je objavljen 23.07.2008. u 23:01 sati.