Izmišljena priča,
glumci izgubiše tekst,
uvučeni u svoju sebičnost, pred vječnim aplauzima,
zavaraše sami sebe kako su divni
okrenuše svijet naopačke, razbiše snove
o obitelji si razmišljao
vjetropir sam, u vjetru pronalazim dom
u moru čvrsto tlo,
glumica sam, razmazane šminke, ostarjela unatoč mladom licu
starleta, proteklih preko četiristo dana,
što posvetih ih tebi; odjednom shvatih
da nisam žena tvog života.
Ja sam neuredna, razbacana hrpa papira,
u tvojoj savršeno složenoj ladici.
Ja sam..
ja, ja i samo ja; sebična kučketina,
nesposobna za promjene, a sada već kameleon,
prilagođena tebi, odjednom shvatih
da sam se izgubila u konstantnom prilagođavanju
kamenju, po potrebi.
Ja nisam žena tvog života,
ne znam šetati, i ne želim naučiti.
Vjerojatno ostati ću zauvijek sama, zasluženo.
Vjerojatno vječno lutati po tuđim složenim ladicama
nikad prilagođena, nikad uredno složena..
Eto i to je završilo, jednom porukom, poslanom u trenu nekog stanja otkrivenja, i nevjerojatno sam žalosna zbog toga. But it was for the best. Oprosti, medo.
Post je objavljen 20.07.2008. u 18:47 sati.