19. travnja 2008.
Tako je teško pisati...a moram...izjeda me ova tuga koja obuzima cijelo moje biće. Uspomene polako naviru, ali kao da ih trenutak otima, u sekundi bježe. A ja bih tako da ostanu, da te vrijeme ne uzme, da ostaneš tu. Još pričam o tebi kao da si tu, kao da ćeš doći...i tako je teško priznati ...da tebe više nema.
Dok valovi zapljuskuju obalu, znaš tamo gdje smo se kupali, još je tvoj lik tako živ; dok šetam trgovinama kao da stojiš uz mene i veseliš se svakoj glupoj sitnici koju kupim...kako si se samo veselio svakoj novoj stvari koju bih kupila...kad bih ti napravila svoju malu modnu reviju. J a kome ću to sada raditi kad se nitko sa mnom i zbog mene ne zna veseliti kako si ti znao.
Htjela bih pisati o djetinjstvu, o uspomenama...a kako je to glupo da se ne sjećam ničega...ili skoro ničega. Ružno, jel da? Sjećam se kad smo za Uskrs išli, puhala je užasna bura, ja u onom mom bež skafanderiću tražim čokoladu koju je „zeko“ ostavio. Milku. (onda je rijetko tko i znao za Milku) Tko je bio sretniji od mene kada sam je našla, sjećam se prvog skijanja...kad si me među nogama spuštao, vukao me za štap uzbrdo jer se meni nije dalo penjati...
Kako su me samo svi znali zafrkavati zbog načina kako sam o tebi s ponosom pričala...“moj tata“...
A gdje si sad kad te toliko trebam? Toliko lijepih i pametnih stvari znao si mi reći. Uvijek imao dobar savjet, dobru riječ u pravom trenutku. Ti i ja, tata, toliko slični, a opet različiti. Jesmo li se zato znali onako žestoko zakvačiti? A onda nakon pet minuta kao da ništa nije ni bilo. Uvijek si govorio: „ Blažena moja, plane u sekundi, a već u sljedećoj se smije.“
A gdje si sad? Tužna sam i ljuta na tebe, na sebe, na svijet...kao da te „netko“ tako naglo ukrao, a ja te još toliko trebam. Tvoj zvonki smijeh još čujem svuda oko sebe. Dok se vozim, kao da sjediš pored mene. Toliko mi fale naši razgovori...tako si bio otvoren prema svemu. Za tebe nisu postojale tabu teme. Za svaku situaciju si znao naći pozitivno riješenje čak i kad se ono nije ni približno vidjelo. Znam da znaš koliko sam ti slična, opet toliko drukčija. Kako se mama samo znala ljutiti na nas zbog naše otvorenosti prema svakome ili kako bi ona rekla zbog naše naivnosti. Valjda zato što smo u svakome vidjeli samo ono pozitivno dok god se ne bi pokazalo suprotno.
Gdje si sad, tata, kad te toliko trebam? Gdje si sad kad val više ne zapljuskuje obale, kad brod više ne uplovljava u luku, kad je ispred mene samo breg i trava, a zeko je već odavno odrastao i odskakutao u šumu...
Zašto si morao otići...?
Post je objavljen 20.07.2008. u 14:18 sati.