Valjda je na trenutak,
ocajna i bijedna
bjezeci pred grijehom
i kaznom za istim,
mislila da se nasao
kao odgovor, nagrada neka...
(a za sto pitam te...)
Nista, uzbudila,
nista nisi
(bas nista)
poljubac je mogao biti
i stihovi od patetike jos zesci,
ali pobudila pobogu nista nisi,
samo jos jedno nesto,
otpuhalo u vjetar,
odlazi svojom strujom
isti ritam neka tik-tak
jer tvoj dan svanuti nece,
ni danas,
ni sutra,
ni u sve one dane kada mozda budes imala nade,
nista svanuti nece,
netaknute su ostale one oci
izgubljene u za tebe stranoj divljini...
Di se trazis, tko te slusa, i dal uopce postojis?
Nema te stranče dragi, nema,
kucaj na drugacija vrata,
onih koje,
a mozda s vremenom i shvatis,
za tebe uopce nema.
_vidi jebote, dade mi blog_editor opet pisati.... sto bi? :)
Post je objavljen 20.07.2008. u 00:48 sati.