Spoznaja da se i u popodnevnoj siesti može sanjati bila mi je potpuno nova, iznenađujuća. Da li pod djelovanjem punoga mjeseca ili krša nakupljenih fantazmagorija, dogodio se san da smo jeli u nekakvom fast food restoranu. Ponuda je bila skromna, nismo se žalili, oboje smo uzeli obilje salate, glavnog se jela i ne sjećam, juha je bila povrtna.
Znala je uživati u hrani, nisam obdaren tim umijećem. Pojeo bih šutke, jedva čekajući da zapalim cigaretu. Znao bih biti nervozan kad bismo sjeli u odjeljku za nepušače. Tada bih je duboko promatrao, prateći svaki njezin zalogaj i gutljaj . Naglim buđenjem rastrgan je san. Nije mi se vratila.
Deset mjeseci ne pušim. Prestao sam najviše zbog toga da joj moji smradovi manje smetaju. Kasno. Ostavila me niti mjesec kasnije, za vladavine punoga mjeseca. Zadnje što je jela bile su kockice rashlađene lubenice.Čini mi se da će ovu sezonu kod mene preskočiti, kao što se dogodilo s višnjama i marelicama.
Čini mi se da prečesto jedem gljive. Možda se varam, moguće je da su statistike krive. Počinje li moj život ličiti na život gljive, koja snagu svog narastanja crpi iz mrtvoga organizma? Čini mi se da popiju više vina od mene. Možda i zato što ih nisam pokušao pripremati na pivu.
Post je objavljen 19.07.2008. u 23:43 sati.