Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/laganemisli

Marketing

...

Prvo bih se željela zahvaliti na predivnom komentaru jednog dobrog čovjeka kojeg sam imala sreće upoznati u životu i nadam se da ga mogu nazvati prijateljem. Htjela bih mu i reći koliko sam puta poželjela s njim pričati o njegovoj Princezi, njegovom Anđelu, koji je prerano otišao fizički iz života onih koji su je voljeli. Željela sam s njim pričati o njegovoj boli, ali možda ipak nisam toliko hrabra kako izgledam, jer sam se tada još uvijek bojala i svoje vlastite boli. Boli koja nije nestala ispod kamene ploče onog groba već je ostala duboko ukopana negdje u mojoj nutrini. Pomisli na sve ono što sam mogla imati i biti samo da je sudbina odigrala drugačije karte. Možda i vjerujem u sudbinu. Možda i vjerujem da se sve stvari u životu događaju s nekim razlogom.Možda sam pored svog Anđela zaista postala boljom osobom ili sam samo postala onakva kakva u biti i jesam. Ne znam. Još davno sam upamtila jednu misao, a glasi: Od svih tužnih rečenica na ovome svijetu najtužnija je: Moglo je biti.I kada dođemo do trenutka da više ne može biti možemo se prepustiti očaju i dopustiti tuzi da nas zauvijek zaustavi u vremenu i pokretu. Možemo razviti vlastitu bol do tolike mjere da od nje više ne prepoznajemo ni sreću ni nadu u nove početke. Možemo do kraja života živjeti svoju bol ili je možemo dostojanstveno nositi svjesni da smo upravo zbog te boli postali boljom osobom. Ja sam izabrala ovo drugo. Nisam izbrisala sjećanja. Nisam zaboravila osjećaje. I pustim suzama da teku kad god one to požele, jer isprana suzama tuga postaje manja. Ipak, nisu me ni moja tuga ni moja bol zbog onoga što je moglo biti zaustavile u vremenu i prostoru. Spoznala sam i svoju hrabrost i svoj snagu upravo iz boli koja me je lomila. Zahvalna boli što sam postala boljom osobom. Moja bol me naučila strpljenju, iako je, priznajem, zaista teško biti strpljiv i kada znaš da ćeš nešto dočekati. S tim se definitivno slažem. Jer nekada davno, a čini mi se kao da to i nije bio moj život, željela sam sve odmah, pa čak i onda kada nisam bila sigurna da to zaista želim. Još uvijek vjerujem da ima mnogo smijeha kojeg moram odraditi u svome životu. Još beskrajno mnogo sreće i ljubavi koje zaslužujem i koje mogu pružiti. I zbog svega toga, a i zbog obećanja koja sam dala, neću ostati zaustavljena svojom boli. Ostajem ponosna na uspomenu i na ono vrijeme koje mi je poklonjeno, ali idem dalje. Onako, kako sam jednom i napisala, dok je on još bio živ, umijećem malih koraka. I kada je ponekad zaista teško znam da se samo moram sjetiti svih predivnih trenutaka i znati da više nikada neću izreći:Moglo je biti. Jer bilo je i završilo je, upravo je tako trebalo biti. Za razliku od mog prijatelja, ja sam se stigla oprostiti i obećati da ću biti sretna. Vrijeme ne mogu vratiti, ali mogu ispuniti obećanje i znam da će mi on s neba namignuti dva i pol puta. A poznavajući ga vjerovatno će i zapjevati.
Znam čak i koju će pjesmu izabrati. Vjeruj u ljubav, jer ljubav je sve. Zato, dragi moji, ako vam se jednog dana učini da čujete nekoga kako, bez imalo sluha, pjeva ove Oliverove stihove, a ne možete utvrditi odakle dolaze, znat ćete...Lagana je beskrajno sretna žena, koja je ispunila obećanje.

Pusa i smajl...s njim je sve počelo:)


Post je objavljen 19.07.2008. u 13:28 sati.