Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/uzorita

Marketing

...

Photobucket


Čuo ga je prije nego što ga je osjetio. Poput zvuka očeve puške kojom su nekada gađali prepelice. Kad je spustio pogled, pukotina se rastvorila, proširila. Površina ispod njegovih stopa je nestala. Propao je kroz led – posljednji pogled na svijet iznad površine. A zatim je nastao pakao.
Hladnoća ga je osupnula. Kad je udario u dno, kamen zamalo da mu nije razbio lubanju. Ribar je osjećao okus krvi u ustima. Dok se borio da dođe do malenog, suncem obasjanog otvora iznad sebe, jedna mu je noga zapela u mreži. Što se više izvijao i okretao, više se zaplitao. Nije bilo vremena za razmišljanje. Čovjek se mahnito borio za život. Nakon nekog vremena ledena mu je voda neočekivano počela grijati tijelo. Ribarove su misli počele lutati...
Jasno je vidio neke stvari – ljeta provedena s obitelji; svoju majku kako se glasno smije; dva dječaka kako se igraju blizu obale; u nekoliko mu je trenutaka cijeli život preletio pred očima. A zatim se, odjednom trgnuo. Bio je slobodan. Opet je vidio svjetlo. Budućnost, tako svijetlu.
Našli su ga dva dana poslije. Ljudi su morali donijeti sjekiru i pilu da bi ga oslobodili iz leda. Bio je posve smrznut. Lice mu je bilo plavo – gotovo ljubičasto, rekli su neki otočani. Morali su mu odrezati jedan ud kako bi ga strpali u lijes. Ostavio je za sobom ženu i sedmero male djece. Imao je 37 godina.

Što će sada? Tko će ih uzdržavati? Gdje će živjeti? Sva ta pitanja ostala su lebdjeti u zraku. Ožalošćena obitelj obratila se Bogu da ju vodi. Postali su dio crkve i zajednice. Nekoliko godina poslije jedan od sinova odselio se na zapad. Ostavio je crkvu i zajednicu. Oženio se domaćom djevojkom. Imali su dva sina. Ribarenjem se više nije moglo uzdržavati obitelj. Potražili su utočište u socijalnoj državi – novoj suvremenoj katedrali. Dobio je posao zidara. Gradili su novi svijet. Život je bio dobar. Država se brinula za njih i štitila ih. Djeca su mnogo učila i škola im je išla dobro. Žena se zaposlila i uživali su u sigurnosti zaposlenja. Postojala je sigurnosna mreža koja ih je štitila – državni aparat, demokratski izbrane vođe. Obitelj se molila kao nekada Bogu, da im premijer nastavi pomagati.
No iz vedra neba puknuo je grom. Još jednom čvrsta površina je popustila. Narasle su kamate, cijena nafte, porezi i manjkovi u proračunu. Tržišta su propala. Nova katedrala se srušila. On je ostao bez posla. Gdje je bila sigurnosna mreža? Obitelj zamalo da nije izgubila vjeru.
Što će sada? Tko će ih uzdržavati? Gdje će živjeti? Ista pitanja kao nekada ostala su lebdjeti u zraku.

~ Tekst prenesen iz meni drage stare knjige, možda i nije tako stara koliko se čini...


Prateći misli ljudi danas na internetu, uviđam da su mnogi razočarani, nezadovoljni svojim životima, a čini se da se nemaju komu obratiti za pomoć. Vjera više ne nudi adekvatnu utjehu, kao da su ljudi pomalo iznevjereni Crkvom, a sa druge strane kao da ih je napustila i država koja im je obećala kvalitetniji život, potporu u teškim danima i primjerene mirovine.
U Europi i svijetu kriza je sve veća, naše društvo osjeća ju mnogo jače. Imali smo na žalost rat, zemlja i narod već samom tom činjenicom pomaknuti su za par stepenica niže. Kriza nas pogađa na način da jednostavno samo preživljavamo. Nismo toga ni svjesni jer u svojoj izoliranosti niti ne znamo kako ljudi istog društvenog sloja žive u razvijenijim zemljama koje su također u potrazi za odgovorima, no njihovo propitkivanje manje je zamjetljivo.
Ljudi kod nas primorani su sami donositi odluke o sebi i svojim životima, nemaju koga pitati za savjet. Postaju samosvoji, no na vlastitu odgovornost.
I to je sve lažno predstavljeno. Nekima (onima uz vladajuće strukture) su u startu pružene veće prilike, a svima koji se odvaže na samostalnost (dakle biti van kalupa), nameće se ogromna odgovornost. Prelaze iz pouzdanog svijeta (pukog preživljavanja), u svijet individualne odgovornosti.
Kapitalizam je stroj. "Molim te ili možeš li" ne postoji, stroj samo ide dalje – odvaja sposobne od nesposobnih. Osvaja se tržište, no radi se i selekcija. I tu dolazi do lomova, mnogi se gube u ritmu nemilosrdnog stroja, a za sobom povlače cijeli niz ljudi u svojoj okolini (obitelj). Mnogi mladi ljudi, cijele obitelji uzdržavaju se uz svoj posao, na dosadašnjoj roditeljskoj ušteđevini. Ne razmišljaju da se imovina polako topi, a nove zalihe ne stvaraju se. Imaju potomke, njihovo postavljanje na noge u današnjem društvu mnogo je teže nego u prošlosti, kada je iza nas stajala vjerska zajednica ili država. Sada pojedinac sam mora usmjeravati sebe i svoju djecu, za koju godinu potpuno financijski samostalno. Veliki su to izdaci koji nas očekuju, pogotovo za društvo u kojemu su najvažnije marke automobila kojeg voziš i dobar provod. Sa druge strane krediti za umjetno lagodan život jedva se otplaćuju, a manipulacija kreditnim karticama razvijena je do savršenstva.

Ljudi danas toga nisu svjesni. Zaokupljeni svojim životima trenutno, ne gledaju ni u svoju budućnost (svoju starost), time ne brinu ni o sebi, već unaprijed brigu jednoga dana prebacuju na druge. Na koga ako nemaju potomstvo, ako im djeca nisu adekvatno školovana, nemaju dostatna primanja?
Misao vodilja mnogima je - živimo sadašnjost, ne zamarajmo se budućnošću!
A vrijeme tako brzo prolazi. No, prolazi samo vrijeme, sve ostalo je isto...
Što ću sada? Tko će me uzdržavati? Gdje ću živjeti?
Ista pitanja lebdjeti će negdje u zraku...



Post je objavljen 13.07.2008. u 01:33 sati.