Marketing
=(
Da...
Ponovno se javio stari osjećaj..
Zašto?
Bojim da ću izgubiti ono što volim, one ljudi koji su mi bliski.
Ponekad je dovoljno ubaciti zrno sumnje da se sruši sve.
ali onda opet - na kakvim je to temeljima bilo građeno?
Opet se sve vrti u krug iznova i dolazi se na isto.
A osjećaj je i dalje tu. Kako ga promijeniti?
Možda se jednostavno bezrazložno opterećujem, ali toliko
sam puta prošla kroz iste/slične situacije da već osjetim i znam što se događa.
Teško je.
Kako naći izlaz?
Da, grize me nešto iznutra i u grlo je stisnuto, oči pune suza,
a praznina iznutra. Možda jednostavno ne ulaziti u tuđe živote.
Biti samo putnica, putovati, susretati, ali ne ostajati.
Možda je to život.
Ali negdje mora postojati utočište, negdje mora postojati kamen na koji treba sjest,
odmoriti se.
Negdje mora postojati krov, gdje se skriti od oluja.
Negdje treba postojati zagrljaj, koji će dati snage.
Što ako toga nema?
Ako se čovjek trudi za nešto što u biti ne postoji?
Ako čovjek vjeruje u nešto, a iza toga nema ništa?
Dovoljna je jedna riječ, jedan pogled da pobijedi sve sumnje..
A tako je teško do njega doći..
I sada, sjedim i razmišljam..
O životu, ljudima, budućnosti..
Nije li lakše sve prekinuti u trenu. Nestati. Otići.
Ili se boriti i ići dalje...
Tako je teško osloniti se kada ne znaš je li druga strana iskrena..
Tako boli svaki novi uzdah, svaki novi otkucaj srca, svaki pokret rukom.
Sama misao koja prolazi kroz glavu ostavlja tako bolan trag.
Sve postaje bezizlazno i onda opet ono staro pitanje:
Zašto živjeti?
Nema odgovora.
A novi uzdah već je tu, novi otkucaj već je spreman.
A suza je već kliznula niz obraz.
Boli.
Tako jako boli.
Post je objavljen 08.07.2008. u 13:14 sati.