Marketing
Imam jednu želju ... možda dvije ... tri ...
Kad Lucy piše o sebi onda uvijek stavlja sliku crnih cipela. Možda je netko primijetio, a možda i ne. Fetiš na crne cipele i čarape?! Ne, totalno krivo! Lucy ima fetiš na muške košulje, gumbiće i crne bokserice.
Rijetko pišem, a još manje obilazim tuđe blogove. Freestyler me opet oborio pričom o kiši, kod Slavena je uvijek vruče, a Reggie … on je još uvijek najljepše lice naslovnice blog.hr-a (oprostit će mi ovu rečenicu, sigurno hoće).
A gdje je Lucy cijelo ovo vrijeme, što radi, kako je? Ne, nije se izgubila, nije nestala i još uvijek diše. Diše dovoljno glasno, duboko i smije se. Imala sam profesora matematike koji je čudnim spletom okolnosti čuo moj smijeh. Sjećam se rekao je da se i njegov prijatelj tako smijao, jednako glasno i jednako zarazno, a onda se dogodilo nešto i osmjeh bi sve češće ostao smrznut na usnama, izgubio zvuk i zauvijek nestao. Pamtim to, riječi su se urezale duboko u sjećanje. Da, profesore Mladinić, Lucy se ponovno smije, jako i glasno kao tada s 14 godina u prvom razredu srednje škole. Lucy se smije jer Lucy više nije izgubljena!
Puno čitam, šećem, odlazim u kino … ugađam sebi, možda i previše. Čitam puno i često, po knjigu – dvije tjedno. Jedno vrijeme sam ih kupovala, al pročitala sam Coelhovu Vješticu, postao je moj omiljeni pisac. Coelho kaže da knjige ne služe da bi se odlagale na policu već da bi se čitale. Uzmi knjige s police, izađi na ulicu i podijeli ih ljudima. Zato i ja odlazim u knjižnicu, pročitam i vratim.
Htjela sam vam napisati post sa svojim omiljenim citatima, al uskoro je citata bilo previše, dovoljno da knjigu sastavima ….
Radim sve ono što volim i što sam nekada voljela raditi, sve ono što je spavalo i što sam pokopala prije više od 10 godina. Pokopala jesam, ali sahranila nisam. Izašlo je na površinu, izašlo sve. Princeza se probudila, makar nije bilo princa da je poljubi.
Pričala sam neki dana sa svojim mrežarskim kolegom, prišao mi je i rekao:
- Moram ti dati kompliment. Možda ne bi trebao, valjda se nećeš ljutiti … Evo, ipak ću ti reči. –
- Manje sam depresivna?! –
- Ne, ne to. Drugačija si, slobodnija. Nema više granica, rušiš barijere. Slobodna si, radiš i govoriš stvari koje se prije nisi usuđivala. Drugačija si! –
- Jesam, napokon sam zadovoljan sobom, bez obzira što drugi misle. –
- Vidi se.-
Bila sam zaljubljena i voljela sam jako. Voljela sam do zadnjih zvijezda i još malo dalje. Bila sam slijepa i voljela prejako. Nisam ni znala koliko sam nesretna, nisam to mogla ni priznati. Godinama nisam željela ništa, ničem se radovala. Život bez želja nije život! A sada želim jer ponovno živom, a želje nisu prave ako ih je lako ispuniti.
Kao majka želim da moje dijete raste zadovoljno i sretno. Kao majka želim poživjeti dovoljno dugo dok moje dijete ne poraste, osamostali se, ne želim da ostane sam na ovome svijetu.
Ali što želi Lucy, onako istinski, ono što učiniš i umreš sa smiješkom na usnama jer ostvario si životni san …
1. Želim vidjeti ocean.
Stajati na pješčanoj plaži, vezati kosu zbog vjetra i glasno uzdisati dok surferi sijeku višemetarske valove.
2. Želim čamcem proći pored grbavog kita i dotaknuti ga.
Dlan kad bi dotakao debelu kitovu kožu, srce bi tog trenutka zastalo.
3. A kad umrem, želim da moj pepeo prospu po moru ispred grada Hvara.
Otok i grad dovoljno čarobni da odmore tijelo, ispune mi dušu, mjesto na kojem nalazim mir. Bože … voljela bi živjeti tamo!
Druga polovica moga kreveta još uvijek je prazna, al više me ne smeta. I više nemam sedam jastuka da zamjene njegovo rame, sad imam samo jedan, Tempur, i puno bolje spavam, više ga ne sanjam. Možda ne pišem često, al ovo nije rastanak i ovo nije kraj … možda ne pišem o ljubavi, sexu … al možda će priče biti sretnije bar. 
Post je objavljen 07.07.2008. u 10:22 sati.