Uz dužno poštovanje nastavih s daljnjim pisanjem. A i red bi bio kažu….
Koliko nam u životu zapravo znače naši najbliži? Odnosno naša obitelj. Dali te osobe dovoljno cijenimo, imamo li dovoljno respecta prema njima. Razumijemo li ih, njihova dijela, davanja, ulaganja, trud i ljubav koju nam pružaju.
Svatko će reći da dovoljno cijeni obitelj, i da su starci stari, jadni, glupi i da nemaju pojma o ničemu. A nitko nije u prvi mah svjestan toga da su to naši roditelji sve prošli i da jako dobro znaju kako mi dišemo i kako živimo. Jer su i oni to također prolazili. Ali teško je to shvatiti, nije to samo « Dobar dan ». Neke činjenice počnemo uviđati i razmatrati tek kada se nađemo unutar četiri gola zida. Kada nema nikoga oko nas. Kada nam nema tko dati pohvalu ili kritiku za nešto. Kada napraviš nešto a nema ti tko sugerirati, reći je li to ispravno ili ne…
Tek kada ostaneš sam, počneš shvaćati koliko je zapravo život težak i kako je teško samostalno koračati. Kada nemaš nikoga oko sebe, shvatiš koliko roditelji daju, pomažu, žele dobro – najbolje za nas. No velim nitko to ne vidi dok ne okusi samostalan život. Da oni najdraži, voljeni nisu oko nas. Kad-tad dođe vrijeme rastanka. Može to biti nešto kratkoročno, i na duže, možda zauvijek. Kada znaš da te osobe postoje, a nisu blizu tebe. Svuda su samo ne kraj nas. Čovjeku jednostavno dođe da eksplodira, da dušu malo odmori iako je to u takvim situacijama nemoguće. Baš tada kada ostaneš sam shvatiš koliko te osobe nedostaju u svakodnevici. Koliko nam znače u životu i da su to jedine osobe koje će te pratiti cijeli život, u srcima zauvijek. Kada počnemo osjećati težinu života, snositi posljedice, odgovarati za nekoga, samostalno donositi odluke, stvarati neke povoljne rezultate, stajati iza svakog dijela i riječi. Ujedno samostalno živjeti. E tek tada se može reći da je netko svjestan toga, što su mu roditelji pružali i koliko su se zalagali za svoje dijete. A sve to dolazi kada ostaneš sam kao list na vjetru. Nemaš voljene osobe kraj sebe, nemaš s kime podijeliti svakodnevicu, razgovor, druženje. Kada te nema tko pogurati kada treba, kada je teško, nema ti tko udjeliti pokoju riječ utjehe, podrške, moralnosti, pokoji savjet. Nikada tražiti i zahtjevati ono što drugi imaju i posjeduju, nadmjeravati se s nekime. Zadovoljimo se onime što imamo jer darovano je od srca i s ljubavlju, ujedno i sama ljubav je najveći poklon. Samo to malo tko zna cijeniti, jer ljudi su oholi i prokleti i uvijek i uvijek žele više i nikada nije dosta. Danas se samo gleda na materiju i slične stvari. Tko još zna cijeniti osjećaje?! A da se ne igra njima, da ne povrijedi?!
Post je objavljen 07.07.2008. u 02:54 sati.