Walter Zimmerman
Služenje Bogu uvijek je povlastica, odgovornost i blagoslov za svakoga od nas. To je istinska radost kada Bog stavlja svoju vlastitu sliku u jedno od svoje djece da mu služi i ima potporu zajednice.
Obnova Božjih sluga na razini molitvene skupine, biskupije ili države je čudesan proces, to znači drugima prenositi znanje – zapaljenu baklju ili to znači dalje prenositi dirigentsku palicu u utrci, to znači stići do konačne pobjede u Kristu.
Vrlo sam zadovoljan kada vidim braću i sestre koji su voljni preuzeti određenu odgovornost, žele biti odabrane sluge, vodeći računa o tome da njihov poticaj odgovara pozivu, profesiji, a ne osobnim ambicijama.
Zato, postavimo dva pitanja na kojima ćemo raditi u ovoj radionici: Kako prepoznati slugu? I, tko može voditi molitveni susret?
1. Kako razlučiti tko bi trebao biti sluga (tko bi trebao služiti)?
Počnimo od situacije da jedno vremensko razdoblje nikada nije isto kao drugo, ni u zajednici, ni u biskupiji, ni u državi niti na međunarodnoj razini. Svako vremensko razdoblje ima svoje vlastite karakteristike, snage, slabosti i tako dalje, tako da jedan sluga Božji ne treba u jednom razdoblju imati iste kvalitete kao oni iz prošlih razdoblja.
Ako netko pročita povijest Izraela u svetom Pismu, može vidjeti kako Bog odabire svoje sluge, često pomislimo kako mi to smatramo nelogičnim, jer, Bog ne odabire one koji su osposobljeni, nego radije osposobljava one koje će odabrati.
Kada se Izraelski narod oslobodio egipatskog kraljevstva, izgledalo je sasvim normalno da će voditelj biti Jošua. On je bio borac i svakako bi se i dalje borio. Međutim, Bog je, u svojoj neizmjernoj mudrosti znao da je njegov narod trpio 420 godina ropstva, znao je da im moral sigurno nije bio dobar i da njihovo oslobađanje od Egipatskog kraljevstva ne zahtijeva građanski rat. Bio je potreban pastir koji bi ih okupio kao stado, koji bi ih vodio i ljubio. Stog razloga, Bog je odveo Mojsija u pustinju.
On je od njega stvorio pastira i odveo ga je zajedno sa svom stokom u pustinju kako bi naučio svoje poslanje (Izl 3, 1, cijelo poglavlje). Nema sumnje, to je bilo Mojsijevo vrijeme. Zato bismo mogli postaviti pitanje: Da li je Jošua bio gori od Mojsija? Ni u kom slučaju! On je bio veliki voditelj, ali to nije bilo njegovo vrijeme. Bog je u toj ranoj fazi zahtijevao osobu s drugim karakteristikama.
Jošuino vrijeme je došlo kada se trebalo ući u obećanu zemlju, gdje se više moralo boriti. On je tu bio potreban kao strateg koji će zaposjesti zemlju koju se Bog zakleo dati svome narodu. Opet nam se nameće pitanje: Zar Mojsije nije bio dovoljno vrijedan kao voditelj za osvajanje obećane zemlje? Ni u kom slučaju! To je, jednostavno, bilo Jošuino vrijeme, jer je Bogu, za ulazak u obećanu zemlju, bio potreban čovjek s Jošuinim karakteristikama.
Ono što želim reći je: Bog u svome srcu ima plan za svaku zajednicu i zato, ako jedan brat danas nije odabran za služenje, to ne znači da je on gori od drugoga, nego će prije biti da je sada, u ovo vrijeme, potrebniji taj drugi brat s drugačijim karakteristikama. Iz tog razloga, vrlo je važno razlučiti sluge u KKO i ne odabirati ih kao predsjedničke kandidate.
Zato, pogledajmo kako razlučiti osobu koju je Bog, u svome srcu, odabrao za to vrijeme za služenje u molitvenoj skupini. Idealno bi bilo razlučivati za vrijeme duhovne obnove ili tijekom jednog dana a nikako tijekom jednog ili dva sata. Međutim, ako određena molitvena skupina odredi svoj tjedni molitveni susret za razlučivanje, oni bi trebali doći pripremljeni, odvajajući dovoljno vremena za proces razlučivanja u skupini ili zajednici.
Imamo dva oblika razlučivanja kod odabira poslužitelja:
a) najprije odabrati slugu po imenu a onda vidjeti što bi zajednica trebala uraditi,
b) najprije odlučiti što Bog želi za zajednicu a onda odabrati najbolju osobu za izvršenje tog zadatka.
Po svom iskustvu u službi, svjestan sam da je druga opcija bolja. Ipak, prva opcija je uobičajenija u KKO. Osoba se odabire bez razlučivanja karaktera zajednice niti se sluša ono što Bog traži od zajednice tijekom njezinog napredovanja. Ovaj način povlači za sobom rizik odabiranja prema reputaciji jedne osobe, prema tome da li je sposobna ili savjesna, ili zato što je ta osoba uvijek uključena u problematiku, zato što je sudjelovala na mnogim tečajevima za oblikovanje voditelja, ili zato što se ta osoba jako dobro slaže sa župnikom. Mada su i te karakteristike dobre, ta osoba je možda još uvijek neprikladna za to razdoblje razlučivanja (odabiranja).
Imamo tri pitanja koja bi zajednica trebala postaviti u procesu razlučivanja, i na njih bi trebala pismeno odgovoriti, osobito na prvo pitanje:
1. Što Gospodin želi i čemu se nada u svezi sa zajednicom u razdoblju koje upravo počinje?
2. Koje karakteristike i koje karizme bi osoba, o kojoj se razlučivalo u prvom pitanju, morala izvršavati?
3. Koji brat ili sestra iz molitvene skupine je osoba s kvalitetama o kojima se razlučivalo u drugom pitanju, a koja kao takva može izvršiti ono o čemu se razlučivalo u prvom pitanju?
U 1. pitanju razlučujemo prema programskim linijama ili "potpornim stupovima" u razdoblju koje za tu zajednicu upravo počinje. Ovo je vrlo dobro, jer Bog govori u cijeloj zajednici bolje nego nekolicini ljudi ili samo jednoj osobi, i zajednica je ta koja razlučuje što je potrebno, što se mora izgraditi i kuda se mora ići. Ovaj zadatak bi se trebao izvršiti u malim skupinama u kojima svaka osoba svjedoči što nosi u svome srcu i što osjeća da Bog traži od zajednice. Svaka mala skupina bi trebala napisati kratki zaključak – trebalo bi biti tri ili četiri zaključka, a zatim bi se na plenarnom zasjedanju trebali iskristalizirati konačni zaključci koji otkrivaju radne procese za razdoblje koje je pred zajednicom. Nevjerojatno je gledati kako Bog potvrđuje ono što se spoznalo u različitim malim skupinama i određuje poslanje i zadatke za zajednicu!
Mada, kao što je istaknuto, između ostalog, postoje uobičajene karakteristike poslužitelja, u tekstovima Is 53, 1-12; 1 Kor 9, 1-27; 1 Sol 5, 12-24; 2 Tim 4, 1-5, pitanje (2) nastoji otkriti posebne karakteristike poslužitelja koje su potrebne za preuzimanje zajednice u pravcu o kojem je razlučivano u prvom pitanju. Zato, ako Gospodin ukazuje na to da je potrebno vrijeme pomirenja u molitvenoj skupini, poslužitelj bi trebao biti osoba koju će svi rado prihvatiti, s jakom karizmom pastirskog rada i djelovanja koje prodire u srca ljudi. Ali ako Gospodin poziva skupinu u evangelizaciju, sluga bi trebao biti jak u evangelizaciji. S druge strane, ako Gospodin traži od zajednice da se spremi za veliko poslanje, sluga bi trebao imati mudrosti (jasnoće) u formacijskim procesima.
Cilj ove metodologije razlučivanja je usredotočiti se na ono što Bog želi od zajednice a ne na ime jedne osobe. Tko god bude izabran za slugu, on će imati svoje poslanje – izvršiti ono što je zajednica kroz razlučivanje odlučila da je potrebno uraditi u budućem razdoblju. Naravno, odabrani sluga će, neizbježno, staviti svoj osobni potpis na zapisnike.
2. Tko može voditi molitvenu skupinu?
Mogli bismo nabrojati mnoge karakteristike i o tome su napisane mnoge knjige, ali ovdje želim s vama podijeliti neke bitne karakteristike sluge (poslužitelja) u KKO.
1. Osjetiti poziv za službu
Kada članovi zajednice, za vrijeme razlučivanja, predlože vaše ime, vi ne biste trebali osjećati krivnju ako se ne osjećate pozvanim za tu službu. Ima poslužitelja koji prihvate takve pozicije a ne osjećaju se pozvanima, jer misle ako kažu "ne" da će tako povrijediti Boga. Odgovornije je i prema Bogu i prema zajednici reći da ne možete prihvatiti imenovanje ako se ne osjećate sigurni. Gore je prihvatiti imenovanje zbog osobnih poticaja, zbog želje za moći ili zbog osjećanja svoje važnosti. Služenje je čudesna stvar koju Bog blagoslivlja, kada temeljima ljubavi Božje i suradnji između braće i sestara jedna osoba slobodno prihvati poziv. Ako u svome srcu imate želju i ako osjećate taj poziv za služenjem, recite "da" Gospodinu, bez straha. Nevjerojatno je kako nam Bog osigurava sve ono što nam je potrebno zamjenjujući naše slabosti, savladavajući ono što nam nedostaje.
2. Osjetiti se spreman za tu službu.
Dobra je i mudra praksa da jedna osoba prije vođenja molitvene skupine neko vrijeme provede u toj zajednici, najmanje jednu godinu. Nije dobra ideja da novi obraćenik ili novi član zajednice djelomično sudjeluje u služenju ili vođenju. Takva osoba mora neko vrijeme rasti i formirati se, mora neko vrijeme provesti "u pustinji" i spoznati što to znači biti dio te zajednice. Ne smijemo zamjenjivati žar jedne osobe koja je tek nedavno spoznala Isusa sa duhovnom zrelošću koja je potrebna za vođenje molitvene skupine.
3. Imati dovoljno vremena za razvijanje službe
Služenje zahtijeva vrijeme koje smo ranije posvećivali drugim stvarima. Oni koji žele služiti trebali bi odustati od svojih hobija kojima su toliko bili privrženi, kako bi se, kao Isus, mogli posvetiti drugom pozivu. Sluga mora žrtvovati samoga sebe, onako kao što se rasipa svijeća na oltaru, zbog ljubavi prema svojoj braći i sestrama.
4. Imati uši i srce učenika
Za slugu je važno biti "u skladu" sa Gospodinom, važno je biti voljan slušati Njegov glas a ne druge glasove koji ga udaljavaju od poslanja. Srce sluge bi trebalo biti učeničko srce, da tako kažem, srce koje na glas Božji i na glas Crkve, kaže "da".
5. Biti raspoloživ za timski rad i sa svim članovima, a ne samostalno ili s onima koji su vam prijatelji ili s onima koji na sve kažu "da"
Za "postojanje" i za izvršavanje "zadatka" zajednice važan je svaki član zajednice, zbog toga voditelj ne smije sebe staviti u središte života zajednice. Isključiti one koji ne misle kao on sam, isto je kao zamijeniti Božji plan svojim osobnim planom.
Pitanja za raspravu:
A. Koji su moji pravi razlozi za služenje?
B. Razlučujemo li u našim zajednicama o onima koji služe ili se ograničavamo na njihov izbor?
C. Koliko sam spreman izgorjeti, kao svijeća na oltaru, za moju braću i sestre?
Preuzeto iz "A Supplement to the ICCRS Newsletter", Vol. XII, Number 5/November-December 2006.
Post je objavljen 03.07.2008. u 07:59 sati.