Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/trulajabuka

Marketing

uvod je precijenjen. Samo želim preskočiti sve dugačke opise. Želim pohraniti, tako da se sjetim, ako uopće uspijem zaboraviti. Čemu odgađanje? Stalno se pokušavam sakriti između grbavih slova, popunjavajući stranice sve više i više da bih na koncu iznijela iskrenost, nezapakiranu i čistu. Prečistu za moj ukus, zato ju pretvorim u podrugljivost i gadljivost. Moja slova su tako patetična da shvatim zašto sam dužila s uvodom. No, nema potrebe da se i ovaj put ne razočaram.
Zašto ne mogu crtati? Zašto ne izbacim van...? ovako se samo zatvaram u balončiće i tako plutam svijetom. A kada ih probušim, tek tada pozdravim Tugu i nasmiješim joj se ravno u lice. Ponovo bez odgovora. Pitanja su mi zamorna. Valjda traim nemoguća da produžim ovaj monolog i pobjegnem od same sebe. Neće ići. Stop.
Došao je dan kad me počelo gušiti u prsima. Taj osjećaj je uzeo godišnji na par dana pa je povratak bio još slađi. Disala sam teško i umorno. Dodirnula djetešce i izmamila joj osmijeh na lice. Poela sam dublje disati i zaboravljati. Promatram je u igri. Razbacuje knjige i izvodi neke parade, ne da bi sebe zabavila, već sve ostale, sve oko sebe.. zadubila se u tu igru, a ja sam ostala jedina, prikovana pogledom kao da kroz oči dobivam novu dozu kisika. A onda
Sagnula sam se. Počučnula da te bolje doživim. Ispustila si , što god da si već imala u rukama iokrenula se prema meni. Zatrčala mi ravno u naručje. Premalena za takve nježnosti. Moj terapeut koji razumije.
U kasno poslijepodne prisjetim se kako je biti okružen ljudima, suzama i smijehom. U zagrljajima, u vjerovanju. Možda su tako dragocjeni zbog njihove kratkotrajnosti. Možda su i bili pravi, no sudbina im je okrutna. Poslije svega nađem se zamalo pa ugušena, zrak je škrt. Sad, dok čujem Chrisov glas, istrošen...hrapav album u zatvorenoj prostojriji, sjetim se tog prijepodneva koje sam provela u krevetu, u nemogućnosti da se dignem, plačući bez prestanka. Pomišljala sam da i zauvijek ostanem tako ležati, misleći da se suze nikada neće istrošiti...ali jesu. Pola sata prije dolaska ljudi. Pola sata prije, lice se osušilo, a ja sam se podigla, istuširala, obukla i bila spremna da koračam ravno do groblja.
Sjetim se govora prijateljice : Sjetit ćemo ga se zadnjih dana, dok ćemo se valjati po travi...i na maturi..i na svakoj godišnjici...svaki put ćemo se priupitati gdje bi on sada bio..
Da, ona možda da. Ja se sjetim kad izađem na ulicu, ja se sjetim kad ležim na krevetu, ja se sjetim prije prvog sna. A jutra su najteža, ona kada te sanjam scijelu noć i kad mi kažeš: opet sam vas uspio prevariti! To nije istina! Ja sam živ!
Tada shvaćam da je moj život od sada....borba za svaki onaj udisaj kada me na sekundu ne steže u prsima. Svaka ta sekunda daje mi Slobodu.


Post je objavljen 02.07.2008. u 20:48 sati.