BellRays inače doživljavam kao
krasan mali bend kvalitetnog zvuka, u dovoljnoj mjeri pank-garažrok generičkog da
momački čvrsto nosi na ramenima
glas Lise Kekaulae:
žestina, dubina,
fin bubanj, ramones-rifljanje i ispretrzane solaže i
krasan,
prodoran premaz soula preko svega.
Moja rasne predrasude zaustavljaju se na
uvjerenju da Crnci pjevaju neopisivo bolje.
Crnkinje još i bolje.
Treptao sam u iščekivanju nekoliko dana,
a onda došao, i stao ispred,
i u tri minute uvidio da je pevaljka strahotno gadne volje,
i da će to - a ne svirka - obilježiti koncert.
Pogled joj je sat vremena klao
a usta izvijala se u prijezir.
Nije bilo ugodno stajati ravno ispred.
Pokušao sam sklopiti nakratko oči.
Možda zbog neiskustva,
razmažen dugačkim već nizom odlično raspoloženih izvođača za koje sam kupio kartu,
zatečen sam - zatečen, I tell ya! -
ostao tim suptilnim pomakom u energiji koja kola po prostoru,
neegzaktnom nekom vibracijom kojoj se teško othrvati,
koja - svoj vrsnoći uprkos - mijenja doživljaj...
Trojica u bendu svirali su i bekvokalizirali žestoko,
vrlo raspoloženo i izvrsno.
Mršav, vijugav basist koji se pući,
dlakava bubnjarska životinja u siledžijki, facijalno ekspresivna i sa znojnikom oko čela,
geek-gitarist slabe kose i pepeljarnih naočala,
i ona - trbušasta i
ljuta ispod impresivno iskukičanog,
krupnog afrofriza.
Njezin vokal bio je kakvog ga i pamtim s MC5:
Crn kao crno crnilo i bespomuke lijep.
To što je drčna, međutim, udaralo je u oči i mozak.
Iako je uzrok evidentno bio drugdje,
bjesnila je sve grčevitije na soundboard, na bend, na ljude,
demonstrativno prekinula pjesmu radi tehničkih nekih sitnih razloga
iako baš ništa nije - objektivno - smetalo, a
to se ne radi, to se ne radi,
to se ne radi, to se ne radi...
To se ne radi.
Pao sam.
Krivo mi je.
Doduše,
najviše mi je krivo što - kad je već takva - nije iz sve snage šutnula onog
idiota od nekakvog fotografa
koji je
punih sat vremena, od početka sviranja do bisa,
gurao joj fotoaparat u lice, u nos, u pazuho -
slikajući jednu te istu uvijek sliku i
odlazeći maksimalno publici na jetra.
Kao krupna muha na televizoru za vrijeme te-ve dnevnika.
***
Pun noćni klub vs. pun jutarnji tramvaj:
Podjednakom znojenju i stiski uprkos,
u klubu ljudi mirišu različitim mirisom, češće ugodnim nego ne,
budući su se oprali za izlazak.
Ljudi koji idu tramvajem,
za takve detalje malo mare.
***
Ljudi ljeti estetski su raznovrsniji i
ugodniji za oko.
Osim toga, sve je puno krasne ženske kože,
golih ramena, ponuđenih vratova i
dražesnih gležnjeva.
Odjeća treperi i nije dosadna.
Zagrepčani ljeti manje nalikuju jajima.
Reklo bi se skoro, da imaju mašte i veselja.
***
Pauza, na Vukovarskoj
Opčinjen sam cestom kad drhti naprijed.
Jer izrazito ne volim automobilske klimauređaje, otvaram sve prozore i
puštam vrućem vjetru da mi raznosi po kabini papire i smeće i pepeo.
Jačavam glasnu glazbu: tražim neobične ritmove i melodijska rješenja.
Okolnji me automobili ne čuju.
Nijemi iza dignutih stakala, oni svi klimauređajima hlade znoj.
Zagrebom haraju prometne gužve.
***
Neka krepalina jutros na uličici,
višestruko izgaženih životinjskih karakteristika,
izgledala je posve kao stari
ofucan tepih.