koja sam ja budala bila kad sam smišljala adresu ovog bloga.. da I can make you smile... ne da sad nikoga živoga ne mogu make smile nego ni ne znam koji je rad potreban za izvesti tu malu radnju koja se zove osmjeh.... i mislim da još dugo neću znat.....
ne znam jeste li ikada pomislili da se povijest ponavlja... e pa meni je... i ne oni dobri tenutci, naravno, nego oni koji bole, koji su najtužniji i kojih se sa tugom sjećam.... ali kad već vjerujem da se ljudi mogu promijeniti samo na bolje, zašto sam ja prva koja isto sranje mora napraviti dva puta... a više nisam plava..... ne znam kad ću već jednom shvatiti da se ne treba petljati u ono što me se ne tiče.... jer onda svi pate i komiraju se..... a vjerojatno ja najviše iako me se sve to najmanje tiče..... i kako se je to ponovilo, uz male izmjene, naravno, a najvažnija je ta da sam napravila lokvu promjera 10 cm na svom pisaćem stolu i da nisam mogla vidjet tipkovnicu od tih suza i da nisam zaspala do 4 ujutro...... ne znam što se mora dogodit da prestanem petljat se di ne treba.... ne želim pisat u detalje jer oni koji moraju znat, znaju..... i opet, ljeto je a ja tu slušam bleeding love i jamesa blunta i druge reži-žile pjesme umjesto da ne mislim ni na što osim na more i sunce..........
ljudi, oprostite mi jer sam glupa i to uvjek shvatim na loš način... i jer sam ovakav nepopravljivi optimist koji još misli da može promijeniti svijet, da će sve biti super, da svi imaju 580 novih šansi jer ih jednostavno zaslužuju, oprostite mi šta vjerujem u ljude i što ipak nakon svega volim svoj jadni mali život, brige, probleme, frendove, (čak i one koje zeznem), pa čak i glupu školu.......
to sam ja take it or leave it....
optimistično obećajem da će sljedeći post biti happy
Post je objavljen 02.07.2008. u 08:53 sati.