Podižem pogled k tebi, Nebeski Oče.Nadam se da si tu.
Obećao si svoje Kraljevstvo onima koji uzvjeruju.
Vjerujem, uzdam se u te, nadam se susretu i strahujem.
Hoćeš li biti zadovoljan onim što jesam?
Hoće li tvoje milosrđe zaista biti toliko duboko da će se u njemu utopiti sve moje krivice?
Beskrajno sam žalosna zbog svojih lutanja. Koliko sam te samo puta zatajila, povrijedila?
Bezgranično je bilo tvoje strpljenje za mene.S kakvom ljubavlju si me čekao? Kakvom milošću si me ispunjao? Samo jednim dodirom izliječio si svaku ranu i obrisao svaku suzu.
Dolaskom tvoga Duha u mome srcu nestalo je tjeskobe, straha, dosade i usamljenosti.
Koliko sam se puta zanijela svojim planovima, svojim ispraznim ljudskim promišljanjima.
A onda, jedan san, jedan tvoj dodir i ponovno se pitam zašto me toliko voliš kad sam ovako beznadna, beznačajna? Živim na nekom nevažnom mjestu. Nemam nikakve ovlasti. Izgledom ne privlačim pažnju. Ničim se ne ističem, a ti me ipak ne ostavljaš ni trenutka.
Pitala sam se bezbroj puta zašto se toliko brineš o meni, zašto mi poklanjaš svoje vrijeme i svoje darove i onda čujem odgovor na sva svoja pitanja : Zato što te ljubim.
Želim skočiti u onu bistru vodu, u tvojoj modroj uvali s bijelim kamenčićima i pijeskom. Želim se okupati u tvojoj milosti, a ti činiš da poletim. Ne dopuštaš mi da osjetim tvoju punu snagu. Bojiš se za mene. Daješ mi još vremena. Dopuštaš mom srcu da se očisti, da se suobliči s tobom. Daješ mi vremena da svojim suzama operem svoje nečiste misli, kušaš moju vjeru.
Padam preko najmanje prepreke. Gubim se i plačem nad svakom svojom ogrebotinom
ne videći patnje svoje subraće koji od mene očekuju nježnu riječ ohrabrenja, koji žude da ih povedem u okrilje tvoje Riječi , tvoga svjetla.Hoćeš li mi oprostiti vrijeme samosažaljevanja, utapanja u svojoj dosadi dok potrebiti pružaju ruke i čekaju mrvice s moga stola, čekaju moje molitve po kojima će upoznati tebe.
Ustanem, skupim snagu, dajem sve od sebe. Rezultata nema. Kao da si i ti otišao? Razočarana, gubim strpljenje i odustajem,… NE BRIGA ME…!
Ljutim se. Toliko sam se trudila a tebe nema tu. Napuštam ovu tvoju žetvu, ovaj teški posao..NE ZANIMA ME, čuješ O D L A Z I M!
I tada mi se javiš. Hej, ne očajavaj. Tu sam! Daješ mi svoj znak i pokazuješ kolikim bogatstvom cijeniš moj i najmanji trud. A ja se kajem i plačem: oprosti, oprosti, oprosti Oče.
Vraćam se na posao s više vjere, a ti mi šalješ svoju Bezgrešnu Zaručnicu. Ona me drži za ruku svojom nježnom rukom. To valjda znači da sam na dobrom putu. Ljudi koje toliko volim idu u suprotnom smjeru. Predugo sam čekala Oče. Odlaze, propadaju, a ja ne činim ništa. Jesam li ih trebala opomenuti? Zovem ih imenom. Ne slušaju me. Vučem ih za skute. Odguruju me s negodovanjem. Zovem tebe, kroz suze. Oče , zaustavi ih! Izginut će u neznanju moja braća. I dok tražim one koje ljubim, zbog kojih krvari moje srce ti mi šalješ gubavca. Kaže, očistio ga odraz tebe u mojim očima.
Želiš mi reći da nije sve u mojim rukama, pa iako nemam snage da pronađem put do tebe, ti imaš ljubavi da pronađeš mene, u najvećoj gužvi, tjeskobi i ispraznosti ovoga svijeta.
Svagdje čujem tvoje : „ Ne boj se, ja sam s tobom“ i znam da me nikad nećeš ostaviti.
Hvala Oče!
Jasna
Post je objavljen 01.07.2008. u 00:58 sati.