teškom mukom palim cigaretu. vjerovatno zato jer mi se ruke tresu i jer je tvoj pogled prodoran kao što je uvijek i bio. kao da si uvijek znala što mi prolazi glavom i sada me toga strah. upalio sam ju, na jedvite jade,ali jesam. prvi dim,crvenog malbora, otpuhan negdje u smijeru tvoga lica.
gledaš me i dalje,ne trepčući, očima čija me boja uvijek fascinirala.
žao mi je.-promucam, više za sebe nego tebi. srce mi lupa i bojim se da ga ne čuješ jer si uvijek voljela njegov zvuk i spazila ga čim bi ti se približio.
ŽAO?!- odgovaraš smireno ali s nečim u glasu što nikako nisam mogao odgonetnuti.
-sada još reci da me voliš i zaista,ovo će biti naibolji vic ikada ispričan.
ovo me zabolilo. no znam da imaš pravo.5 slova neće promijeniti ništa. nikada više.
nekoliko sati kasnije ležim u krevetu i ponovo vrtim sve što se danas dogodilo.
gađenje.razočaranje.
to je bilo u tvom pogledu i očima.
okrenem se u krevetu i ugledam sliku malene djevojčice,ne starije od godinu dana,kako s najiskrenijim osmijehom uživa u snijegu. stigla mi je poštom toliko davno s nekolicinom ispletenih narukvica.
-što se nama desilo?ja.
kad si se vraćala iz busa po zagrljaj,kad sam te posljednji put vidio. tko je mogao znati da će biti zadnji?
žao mi je Ayla,toliko mi je žao.
Ljubavi,željela bi da možeš gledati stvari iz moje perspektive ali svojim očima,iz svoje kože. da možeš napraviti ovo i da ja mogu pa makar još samo jednom biti ponosna na tebe. vjerujem da za ovo nikada nećeš saznati. ovo je priznanje nečega što nije smjelo biti priznano. žao je i meni. žao što si umro. umro kao kukavica. no to ne znači da te ne volim,makar najmanje no što ikad jesam. Ljubav se ne uvjetuje.
Post je objavljen 29.06.2008. u 14:49 sati.