Pregled posta

Mirisna ljepota poetičnog cvijeta ljubavi

Nisam dugo odlazila u snove po nove priče. Samo sam hodala svijetom koji me oduševljavao svojim novim otkrićima. Bojala sam se da sam izgubila onu mogućnost odlaska u snove, ali naravno ubrzo me vjetar podsjetio da je to gotovo nemoguće. Taj dan bila je srijeda, mislim. Sunce je pržilo najjačim svjetlom, a ja sam lijegala na topao ručnik obasjan nebeskim zrakama i pustila se njima da me njeguju i šaraju mojim mirisnim i misaonim osjetilima. More se ljeskalo i obijalo o kamen, djeca su skakala, a zaljubljeni parovi dijelili ljubav po cijeloj plaži. Zažmirila sam i odletjela. Začudila sam se lakoći koju je more pružalo i dojam koji sam stekla tijekom boravka tamo. Kad sam došla u snove, ona vrućina koja je bila na Zemlji postala je samo misao koja leti iznad sanjarskog omotača. Srela sam ljubav kako bere cvijeće i pjevuši pjesmu o odbjeglom slavuju. Prišla sam joj i nježno je pozdravila: „ Dobar dan, mlada ljepotice.“ Nasmiješila se jer je odmah prepoznala moj glas i moje misli koje su čekale na okrijepljenje. Zagrlila me i pritisnula svom snagom što mi je poželjelo srdačnu dobrodošlicu. Rekla sam joj već pri prvom kontaktu očima: „ Danas ne želim ništa naučiti, došla sam na odmor i u posjet vašim mislima, nedostajali ste mi, ali ste u mojim pjesmama uvijek bili prva sjeta na stara vremena.“ Ona je samo potvrdno kimnula glavom, uzela me za ruku i dala mi cvijet. Bio je to čudesan cvijet, nije bio jedan od onih koji vječito stoje u zaprljanom gradu, ili jedan od onih monotonih zelenih biljaka koje nemaju nikakvu svrhu, osim da budu korov. Naravno da je svaki cvijet lijep na svoj način i da svaki ima nekakvu svrhu, ali jednostavno ovaj je bio nešto posebno, nešto što se ne može riječima opisati. U sredini se nalazio tučak ljubičaste boje, prašnici su bili vilinsko srebrne boje, latice su izvirale i činile tako divan i mlađahan omotač boje jeseni. Taj cvijet bio je jedan od ljepših, možda čak i najljepši,a to samo po tome što je pružao neopisivu radost i neopisivu ljepotu kojoj nema premca niti u jednom dahu. Držala sam ga nježno za zelenkastu stabljiku koja je bila toliko krhka da sam se bojala uopće primiti je. Uzdahnula sam i miris tog divnog cvijeta počeo se širiti mojim osjetilima. Osjećala sam se kao da mi čitavo tijelo pleše u ritmu snova, miris je obuzeo moje oči koje su postajale žarko crvene s tračkom nade u njima. Ruke su mi bile kao tek namazane najnovijom kremom koja uklanja svaku neravninu na mom tijelu. Bilo je to nešto očaravajuće, nešto divno i prekrasno. Morali biste vidjeti, da biste stvarno osjetili tu jačinu. Ljubav je stajala pokraj mene i smiješila se. Nju nikada ne biste vidjeli tužnu, uvijek je imala neki poseban osmijeh, bio to vremenski osmijeh dopuštenja, dobrodošlice ili samo onaj koji liječi umorno srce. Ponekad sam željela biti poput nje, ali tko bi uvijek bio sretan, a i jedna je ljubav, nezamjenjiva i nepremostiva. Bila je kao tek napisana fusnota u mojim mislima. Svaka glazba je bila nezamjenjiva, ali ona u snovima, nju ne bi otpjevao niti najtalentiraniji glazbenik jer je ona osjećana srcem i dušom, a takvu vrstu glazbe pjevaju samo oni koji su vječito u dodiru sa svojim mislima.Cvijet je nepomično stajao u mojim rukama dok ga je vjetar njihao amo- tamo u smjeru kazaljke na satu. Jedna stvar od mnogih koja me ostavila bez daha bila je ta cvjetna jednostavnost, ta prilagodljivost svakoj situaciji, svakoj okolini, uklapanje u svaku pjesmu, u svaki miris, svaki pogled i svaki dodir. Nije se ništa razlikovao od onih ostalih cvjetića, bio je potpuno isti, samo što je zračio sanjarskom ljubavlju. „Svo cvijeće niklo u snovima je most ka livadi života“, rekla je ljubav tonom koji je bio toliko nježan da bi i vilu uspavao. Ljubav me primi za ruku i odvede malo dalje, ali ja sam cvijet još uvijek držala u rukama kao najvrednije zlato koje ne blijedi, niti gubi svoj sjaj među puno neopisive ljepote. Imam toliko toga za reći o tom cvijetu, ali ništa nije dovoljno dobro da biste ga mogli zamisliti onako kako sam ga ja osjetila. Možda bi se moglo samo reći da kad dođete na livadu punu cvijeća, punu mirisa i čarolije koja opaja sva osjetila, on bi bio onaj koji je u kutku skriven magijom prošlosti, ali ne blijedi, bio bi onaj koji je isti kao svi ostali, ali odskače od monotonije, bio bi onaj čiji miris nadmašuje svaki drugi, ali stapa se sa svakim osmijehom kao da pristaje svakoj ljepotici ili ljepotanu. Uživali biste u njemu, bio je satkan od ljubavi, a opet tako jedinstven u svojoj uspomeni. Imala sam osjećaj da se vjenčavao sa svakom osobom koja bi ga primila u ruke. Stapao se s prirodom i činio je predivnom i skladnom cjelinom. Taj cvijet bi vas ljubio mirisima i grlio pogledom. Ne biste se osjećali drugačijim već samo pripadnim u svom svijetu. Ne biste mogli liti suze uz njega jer bi vas njegova ljepota odvodila u snove u kojima su suze stran pojam vremena izgubljenog u kriku male djevojčice. Samo jednom ste ga mogli osjetiti, ali pamtili biste ga zauvijek. Došle smo na tu livadu snova gdje je cvijeće bilo satkano od ljubavi, dobrote, razumijevanja i sreće, obgrljeno mirisima srca, uspomenama, prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Ljubav je uperila prstom u mjesto na kraju livade i snažno me povukla za sobom. Tamo smo otkopale malu rupicu i ona je rekla slabašnim glasom: „ Postavi cvijet unutra.“ Ja sam uzela cvijet, pružila mu poljubac pogledom i uronila ga u zemlju. Zakopala mu korijen i zalila suzama rastanka, ali ponovnog sastanka na rubu života. Odjednom počela je iz cvijeta isijavati svjetlost kakvu svijet nije vidio. Svjetlost koja je zasljepljivala svojom jačinom, svjetlost od koje bi dah postao zaborav nečeg što nikad nije niti bilo. Bio je to tren, možda dva i svjetlost se ugasila,a cvijet poprimio najspokojniji oblik koji je podsjećao na ljepotu mirisa. Ljubav se zadovoljno nasmiješi i kaže: „ Sada si ovaj cvijet učinila svojim, on je tvoj, sve tvoje je u njemu i ti si njegova. Pripitomila si ga, kako bi Mali Princ rekao.“ Nisam mogla vjerovati da takvo što sam sposobna učiniti, da takvo što zapravo postoji i poželjela sam vremenima i vremenima ostati na ovom mjestu i gledati u to moje djelo. Ne biste vjerovali kako je divan osjećaj imati nešto svoje, nešto učiniti svojim rukama i svojom ljubavlju, dati nekome život i dopustiti mu da živi jer znate i sigurni ste da će uvijek biti vaše, iako nije blizu vas. To su bili osjećaji koji su me ispunjavali vječnošću koja je bila nešto što čovjek ne bi mogao niti osjetiti, a kamoli smatrati se spremnim na to. Ljubav me uhvatila za ruku i rekla:“ Hajde, pođimo sad, vratit ćeš se još, a on će te čekati, još ljepši nego sada i uživat ćeš u njemu, zalijevat ćeš ga suzama ljubavi i dopuštati mu da živi. On će biti živ sve dok ti ne umreš, a kad ti umreš svaka tvoja želja, svaka tvoja misao presut će se u zvijezdu padalicu koja će svoj sjaj pokloniti tom cvijetu i ponovo ćete i ti i cvijet biti jedno koje ne blijedi, jedno koje živi samo za drugu ljubav. Znat ćeš da si živa jer će svatko tko dođe u snove prepoznati tebe u tom cvijetu. Svatko ima svoj cvijet u koji se pretače, samo puno njih to ne shvaća niti ne otkriva, ali postoji vrijeme za sve. Budi sretna jer si upravo pripitomila najdivniji cvijet na planetu koji ima tvoj osmijeh, tvoj gladak dodir i tvoj pogled koji živi u sjenama svakog čovjeka.“ Taknula me svojim riječima, ali sam razumjela o čemu priča. Bila sam sretna jer sam uspjela nešto što je nenadajuće i iznad svake mogućnosti. U snove sam se došla odmoriti, ali ne bi to bila ljubav niti bi to bili snovi da nisam neki dar dobila i obogatila srce novom spoznajom. Sve je to bilo tako nestvarno, ali u srcu sam znala da sam uspjela i da sam svoj povratak iz poezije u snove uistinu zaslužila. Ljubav i ja krenusmo prema početku, a cvijet je stajao nepomično na livadi punoj šarenila. Okrenula sam se, pogledala ga i nasmiješila se. Vjetar ga je njihao i plesao je baš kao što se moje srce veselilo. Znala sam da je taj cvijet moj jer u svakom trenutku bio je odraz mene, mojeg ponašanja i mojih osjećaja,a takovog prijatelja, takovu maštu i takovu ljepotu malo tko može vidjeti. Ona se osjeća duboko u srcu i lebdi u zraku obogaćena mirisima koje daje cvijet pripitomljen samo jednim dodirom i tisuću riječi koje su mene i ljubav otpratile do početka. Malo je toga za osjetiti, a puno toga za reći zato uvijek radije osjećam jer ono izrečeno riječima nikad neće biti dovoljno da dočara svaki osjećaj onakvim kakvim doista jest. Mahnula sam ljubavi, izašla van i gledala svijet rajskim pogledom. Znala sam da moje riječi su sada samo vječnost koja ne nestaje, već se sama regenerira i leti petama vjetra koji ih spremno prihvaća i odvodi u misli svakog tko je spreman na obnovu, na pripitomljavanje, na upoznavanje samog sebe i na ljubav, naravno. Bilo je uistinu lijepo i posebno osjetiti ovakav osjećaj, snovi su zaista priča koju pričaju ljudi koji vole. Moj cvijet i sada skakuće jer sam i ja sretna, zaljubljena i voljena. I moram priznati da u nekim trenutcima, nije mi potreban nitko drugi no pogled mog malog cvjetića na kraju livade i oporavak duše od vremena u kojem živim, ali i stvaram nove latice svom vjernu prijatelju cvijetu. Divno je imati nekog kad nemaš nikog i divno je osjećati dodirom, nego govoriti riječima. Ipak slika je više od tisuću riječi, a dodir je više od običnog osmijeha koji se kupa u suncu. Dodir je misao praćena ljubavlju i on se iznova rađa, iznova stvara novi osjet čiji će sjet trajati dugo, dugo, u duboku staru noć obasjanu mjesečevom mrežom cvjetova.



Mili moji, baš sam se odmorila na moru i vratila punom snagom i s novom pričom. Iskreno se nadam da vam se svidjela jer sam se po prvi put toliko dala u neko svoje dijelo da sam i sama začuđena. Ova slika nije toliko slična mom cvijetu, ali bar vam predočuje jedinstvenu ljepotu koja me obasjala i još uvijek me obasjava. Sve vas grlim i ljubim te se veselim novim poetičnim i proznim djelima, vašim i mojim.

Barbara.


Post je objavljen 27.06.2008. u 12:38 sati.