Napisala mi je da je umorna, prazna, da joj napišem nešto lijepo. Snaći ću se, ide to meni. Lijepa riječ i najtvrđa vrata otvara. Zatekla me u raskoraku. Nedostaje mi vedrine, misao zapninje neiskazana. Najradije biih se povukao u šutnju, barem još danas opsjednut brojevima, datumima, sjećanjima. Napunjenih devet mjeseci praznine. Unatoč svemu mogao bih napisati nešto lijepo, izmamiti smješak na licu kojem moje riječi nešto znače.
Prepozna li se usiljenost smješka, radio bih u korist vlastite štete, važući svaku riječ trudeći da budu lepršave. Od poleta - ništa, tek novi uteg za sidrenje u mulju. Previše krivih slova na tako malo mjesta, valja se disciplinirati. Shvatiti disciplinu kao manjak slobode? Vrijedi li obrnuto? Kakav je doživljaj slobode ne teret discipline? Lijep? Dovoljno lijep da bi zadatak bio ispunjen? Ljepotom ispunjena narudžba.
Post je objavljen 26.06.2008. u 20:48 sati.