I tako...ovu neradnu prijelomnicu tjedna odlučili smo iskoristiti za ranojutarnju šetnju maksimirskom šumom...
Željeli smo iskoristiti još relativno niske jutarnje temperature kako bebi, psu, a i nama, ne bi bilo previše vruće dok šetamo pa smo u maksimirsku šumu stigli negdje oko osam sati ujutro. Skoro pa nigdje nikoga...tek po neki šetač, đoger i par pasovlasnika u svojim jutarnjim šetnjicama. Sve u svemu mir i tišina te podnošljiva klima, baš kako smo i željeli, činile su naše korake laganim i veselim. Beba je ludovala u novome okruženju...posljednji puta kada je bila u maksimirskoj šumi bila je toliko mala da je čitavu šetnju prespavala trenirajući svoja malecka pluća friškim šumskim zrakom...ludo ju je zanimalo svako drvo, svaki grm, svaki list kraj kojeg smo prošli, svaki cvrkut ptičice i šum u travi...upijala je svaki trenutak toliko intenzvno da prvih pola sata gotovo da nije niti trepnula.
U tih pola sata već smo poprilično zamakli u šumu i u vlazi jezera uletili u prave rojeve nabrijanih komaraca koji su nas počeli napadati...srećom, imali smo zaštitu mrežu za kolica pa je beba spašena od najezde komaraca, pas ima pregustu dlaku za male komarce, a ženica i ja smo u trenu bili izbodeni po svim otkrivenim dijelovima kože...bezeze. Malo nas je to uznemirilo, a dodatni nemir unosila je i luda beba koja je počela kenjkati i protestirati zato što je bila pod zaštitnom mrežom...to vam izgleda kao kada se mali gavun upetlja u mrežu pa se trza i maše perajama ne bi li se spasio...naravno da smo ubrzano krenuli van iz guste i vlažne šume pune komaraca, ali kako smo podosta ušli u šumu i krenuli raditi jedan kilometarski sasvim solidan krug, to nije bio nimalo jednostavan zadatak. Idemo lijevo tu je brže, sad ćemo nastaviti tu od kuda su oni ljudi došli, to je tu blizu...lagano je nemir u nama rastao dok je bebulinka sve glasnije protestirala, a komarci sve više bockali nas jadne nezaštićene ljudove. Kako je, zbog želje da što brže izmaknemo komarcima i vlažnoj šumi koja nas je malčice zarobila, naša napetost rasla i mali pas je bio sve napetiji. Zapravo, pas nije imao nikakvog realnog razloga za napetost...šuma, pušten, hrpa zanimljivih mirisa, grana za žvakanje, prostora za trčanje...ali osjetio je tu našu napetost i shvatio je da što prije želimo izaći iz šume...sva osjetila malog ludog psa bila su usmjerena ka samo jednom cilju...zajedno sa svojim čoporom izaći iz šume. Kada smo došli do staze kojom smo ušli u šumu pas je potrčao ispred nas pa se odjednom naglo okrenuo mašući repom uzdignutim visoko iznad sebe i sa njuškicom razvučenom u sretan olakšavajući osmjeh...kao da nam je govorio...hej ljudi, evo tu smo prošli, auto nam sada nije daleko. Pozvao sam psa i smireno ga potapšao po prsima...od tog trenutka napetost je nestala i mirno i polako uputili smo se prema autu...čak je i bebulinka prestala kenjkati...
I super je fora doći doma...zar ne...
Post je objavljen 26.06.2008. u 08:00 sati.