Stjepan Parmačević:
KIP DOMOVINE.
(1911. - 1912.)
U ovoj zemlji mrtvih kapitala
i mrtva stida, pognutijeh šija ;
u zemlji, kojom tako bujno klija
plod zločinački posijanih zala ;
u ovoj zemlji traženih kretena,
u zemlji mračnih tamnica i jada,
u kojoj ne bje nikada no sada
veselja manje, tužnijih vremena ;
u ovoj zemlji razaranih nada,
u zemlji mnogih rodoljubnih riječi,
gdje mjesto pravde ostruga još zveči,
gdje istina po zakonima strada –
Zar ima ovdje štogod, da se voli,
u ovom raspu snage i poštenja,
pod pepelom tim ima l' štogod vrijenja,
rad čega vrijedi živjet uz sve boli?
Ja ne volim te Hrvatske, što vide
sad oči naše, što je zablaćena
ko najgora i izgubljena žena . . .
Ja volim o n u Hrvatsku što ide,
što tek je stvorit treba iz nas samih,
što ne će biti kukavica sinja ;
ja volim iskru , koja skrito tinja,
da današnju nam njeni spale plami.
To volim u toj zemlji paradoksa,
gdje voljet treba ono, čega nema,
a mrzit, čega siti smo posvema . . .
- - - - - - - - - - - - - - -
Iz Hrvatske mlade lirike.
Nesklon sam citiranju na blogu. Što mislim napisati, napišem. Postoje iznimke, kao u ovom slučaju mog omiljenog pjesnika od prije sto godina. Koliko su stoljeća relativna stvar, prosudite po pjesmi.
Sretan praznik svima.
Post je objavljen 25.06.2008. u 13:51 sati.