Marketing
Pišu romane, pišu novele o tome "kako ljubav uvijek nađe put"... Znam puste kuće, sive hotele, armiju samih što se pred životom povlači u kut...
... I priznajem toga me je strah...... Čega?
Pa toga... da... šta ako je sve u što vjerujem laž???
Recimo: usamljeni starac... koliko je puta ostalo pred njim da prohoda... ali koliko nas o tome misli, a koliko nas bi mu pravilo društvo na tom putu da ne ide sam, ili tko bi ga slušao dok priča o putu koji je ostao iza njega...
Lakše je o tome ne misliti.... ali mi jesmo odgovorni.
Tek netko... Nitko... Netko nevažan... Hoćemo li i mi jednoga dana postati onakvi kao ljudi pred kojima danas mičemo pogled jer..
Lakše je o tome ne misliti.... ali mi jesmo odgovorni.
"Ratovi se dešavaju drugima, šta mi tu možemo? Pa ni nama nitko nije pomogao."
Mržnja nikada nije mržnju pobjedila, agresija nikada nije agresiju zaustavila...
Vaša agresija, vaš bijes.. vaše i moje negativne emocije podupiru ovo:
a i ovo.. jer uvijek postoje dvije strane
Ljudi ovo se dešava. I ne dešava se drugima. I najlakše je tražiti krivca negdje drugdje ali dopustimo si istinu...
Šta ako... samo jedno malo Šta ako..sam ja kriva:
misleći kako ništa ja tu ne mogu...
kako ja s tim nemam veze...
okrećući glavu...
I nastavljajući vjerovati u laž kako moje misli i osjećaji nemaju snagu.
Probudimo se!!...Mali kolibrić kad zamahne krilima ima utjecaj.. a da mi nemamo... Samo nastavi vjerovati kako si nevažna i od ništa značenja...i nastavi se buniti kako nema pravde i kako su drugi krivi.
Lakše je o tome ne misliti.... ali mi jesmo odgovorni.
Post je objavljen 24.06.2008. u 11:36 sati.