“Raise me
Up lord
Call me
Lazarus”
Pogledala sam jučer “Seks i grad”. To je trebao biti izlazak tri stare prijateljice, ali kako to obično biva ništa nije ispalo kako je planirano. Jedna prijateljica je cijeli tjedan bila od jutra do sutra na poslu i bilo joj je žao sinčića još jedan dan ostaviti bez mame. I tako smo se nas tri uputile zajedno s malim juniorom na sladoled prije filma, a film smo pogledale samo nas dvije dok se treća prijateljica uputila doma. Obje inače imaju sinove i muževe i ja sam jedina koja se još nije udala (tehnički) i koja nema dijete. Užasno mi fale ti naši izlasci i povjeravanja, ali bi bilo previše sebično od mene da inzistiram da se nađemo samo nas tri, bez djece i bez gorih polovica. Čini mi se da smo se tako odaljile jedna od druge i živimo u različitim svjetovima, svaka sa obavezama svoje vrste, međutim, kao da sam jedino ja ostala na onom nivou vječite studentice koja iako radi još uvijek osjeća onaj poriv da se sa čašom u ruci baci u gomilu i uživa u ritmovima omiljene muzike. Ne mogu zamisliti da ikada poželim prestati izlaziti barem jednom mjesečno i da se moram odreći toga dijela života. Da li je to stvar osobnog izbora ili jednostavno dolazi sa brakom i djecom? Možda sam ja još uvijek nedovoljno zrela da bih mogla razmišljati na taj način?
A film? Hm...daleko od serije, prva polovica filma mi uopće nije bila nešto zanimljiva...osim naravno predivnog stylinga glavnih glumica...druga polovica nešto bolja, ali još uvijek daleko od one atmosfere serije. Međutim, odgovaralo mi je maknuti se barem na tren u mislilm od svakodnevnice i problema s kojima se suočavam i prepustiti se toj iluziji da ljubav postoji i pobjeđuje sve.
Post je objavljen 22.06.2008. u 20:09 sati.