...svaki put kad se vratim, vratim se drukčija...
zasad ću samo stavljati ulomke iz nečeg što bi nekad moglo postati roman, ako se meni ikad vrati inspiracija koju sam izgubila putem...
***
Ponovno ležim u mraku i trepćem, u nadi da će me san napokon dostići. U zadnje vrijeme mi se to često događa. Razlog? Ne znam. Kako je to zamorno, ležati... Samo ležati... Dok tako ležim, besciljno, osjećam se kao magnet, sva silina misli slijeva se u mene. A to nikad nije dobro... Misli nikad nisu dobre, pogotovo kad ih je mnoštvo... Pretpostavljam da je to ono kad ljudi kažu da smo sami sebi najgori neprijatelji. Da, jer ovako, dok ležim, tisuću misli mi navire, a s njima i tisuću problema. Sve zbog tog prokletog mraka... Zašto me više ne uhvati san? Umorna sam od umora, od ovog ležanja...
Kazaljke pokazuju da je dva sata. Nevjerojatno je to kako se oči priviknu na mrak. U isto vrijeme, sve vidim, a opet, ništa ne vidim kako inače vidim. Sad je sve plavo, ili crno, ne znam kako se opiše boja mraka, recimo da je plavo-crna. Sve su to iste stvari, one iste stvari, samo gledane iz drugog kuta. Tko je ovdje zapravo drukčiji - stvari ili ja? Da nema ovog mraka, ne bih razmišljala o ovakvim nebulozama. A opet, možda i bih, jer nije da se to već nije znalo događati. Ponekad pomislim da je moj mozak poput košnice, u njega uletavaju misli poput pčela koje prave nevjerojatne zaključke s okusom bademovog meda.
Ujutro ću žaliti za ovim vremenom, dok sam ležala u nemogućnosti da zaspim. Ujutro ću moliti sve bogove da mi pruže još samo pet minuta tog prekrasnog sna u toplom krevetu. Ali tad ću se morati dignuti u tu hladnoću i krenuti u svijet. Stavit ću neku od svojih maski, ne znam točno koju, to ću ujutro shvatiti. Moje maske su moje najveće dostignuće. Pravim ih već godinama i mogu reći, već sam postala pravi stručnjak za njih. Da, tako je to, kad nešto radiš dugo vremena, onda postaneš ekspert. Ili se samo navikneš? Više ni ne razmišljaš o tome što radiš, jer je to dio tebe, rad postane dio tebe. To je sasvim u redu ako je to rad koji ti voliš, ali ako je to nešto što ti je mrsko, kako li je to onda strašno... Moje maske su meni ipak drage i volim ih. Stvaram ih od svoje osme godine, tj. otkad sam prvi put shvatila da su mi prijeko potrebne. Ironično, maškare nikad nisam voljela. Previše su mi kičaste, previše očite. Ja sam navikla na prave maske, na uloge, na trud, na maske za koje samo ti znaš da postoje. E, to je umjetnost. Kako napraviti masku, a da nitko ne shvati da je napravljena? Dosad sam ih napravila na tisuće i tisuće i nijedna nije bila otkrivena. Dobro, lažem, možda par njih je ipak bilo razbijeno...
Kazaljke mi poručuju da je prošlo pola sata. Mrzim ležati u mraku... Mislim da napokon shvaćam i zašto. U mraku fizičko ne postoji, ono što ne vidiš, kao da i ne postoji, znači, postoji samo duh. Čist, neokaljan, otkriven duh. I ono što je izvor moje mržnje - nema maski... Jedva čekam jutro da se zaštitim, da pokrijem taj nagi duh. Sjećam se svoje prve maske... Prva maska je nastala kad se moj duh prvi put susreo s drugim ljudima. Naravno, zar je ikako drugačije moglo biti? A ljudi obožavaju kad vide nešto nezaštićeno, pa nismo uzalud nazvani grabežljivcima... Ušla sam u ovaj svijet potpuno nevina, naivna, iskrena. Nezaštićena. I mislila sam da zaista je samo bitno sudjelovati, a ne pobjeđivati. Sad se tome smijem. Jer, na tu moju filozofiju utopije, ljudi (grabežljivci) su počeli bacati drvlje i kamenje. Jedva su me dočekali, savršenu metu. Sa svih strana sam dobivala udarce na moj duh. Udarci na tijelo su šake, dok su uvrede udarci na duh. Shvatila sam da tu nešto ne štima, da nešto nije kako treba biti, kako se nešto treba hitno mijenjati, još malo pa ću biti nepovratno uništena ako ovako nastavim! I stvorila sam prvu masku. Masku nedodirljivosti. Išla sam logikom - vrijeđaju te ako si lošiji od njih, dakle, ako budeš najbolji, nema više nikog iznad tebe, što znači da su svi lošiji od tebe, što znači da više nitko ne može bacati uvrede na tebe. Maska nedodirljivosti je u potpunosti upalila. Bila sam zaštićena od svih komentara kojima se hrani ljudski ego, a najveću energetsku vrijednost za ljudski ego oduvijek ima - uspjeh.
Što sve moram napraviti kad se probudim (s preduvjetom da ikad zaspim)? Dogovorila sam se naći s Laurom na kavi. Pokušavam zamisliti o čemu će mi pričati. Sigurno o tome kako se posvađala s dečkom ili pomirila ili štogod je danas u điru. Da, da, slika se kristalizira u mojoj glavi dok je u jednom trenu ne vidim potpuno jasno - nas dvije, sjedimo u kafiću, konobar dolazi do nas, pita što ćemo popiti i naručujemo Nescaffe, ja od čokolade, ona od vanilije. Konobar odlazi, a mi za njim viknemo - I čašu vode, molim te! Onda on odlazi, a nas dvije ostajemo. I priča započinje. Za taj izlazak pripremila sam masku - dobra prijateljica koja ne govori ništa o sebi, ali sluša sve što joj sugovornica ima za reći. Ta maska je jako tražena, često je upotrebljavam jer je ljudi obožavaju. I tako će ona krenuti svoj monolog, s mojim klimanjima glave, ponekim osmjehom ili komentarom. Jer, nije to lažna maska, ne, s njom ja zaista sve slušam i pratim i pokušavam shvatiti sve što mi druga osoba govori. Nije to cinična maska. Apsolutno je iskrena, kao i svaka druga. Ja ne lažem nikoga, samo sebe. I sve ostale. Ali ne u tom smislu da govorim laži, jer ih ne govorim, samo u tom smislu da za svaku osobu imam posebnu masku, po mojoj procjeni, po tome što mislim kakva osoba kome odgovara. Ja sam poput kameleona, mijenjam boju tako da ona savršeno paše s drugom bojom. Imam sposobnost postati komplementarna, a da to nitko ne primjeti, da nitko ne shvati da se ja preobražavam.
Čujem ptičice. Zora se primiče. Ova noć zaista nije imala smisla. Još malo pa ću se dignuti i pokriti svoj nagi duh i još jedan dan će započeti...
Post je objavljen 21.06.2008. u 18:30 sati.