Smrt je isto što i točka na kraju rečenice. Ma kakva rečenica bila i koliko duga bila, na kraju svake rečenice dolazi točka. Isto tako, na kraju svačijeg života dolazi smrt bez obzira koliko dugo živio. Smrt označava kraj, ali zapitajmo se dali smrt stvarno znači kraj života ili tek rođenje?
Sve što radimo ima svoj početak i kraj. Svaka rečenica na kraju ima točku, svaki posao ima kraj, svaka radnja ima kraj. No, isto tako iza svake rečenice dolazi nova, poslije jednog dovršenog posla započinje drugi,...
Zar smrt označava kraj? Ne naprotiv, ona označava početak.
Zamislimo dijete u utrobi majke. Ono je započelo i živi svoj život u majčinoj utrobi, kako ga mi živimo na Zemlji. Da to isto dijete upitamo dali poznaje svoju majku, što bi nam ono odgovorilo. Dobili bi, nama možda smiješan, odgovor: Ne, ne poznajem, osjećam ali ne poznajem. Upravo tako će dosta nas na Zemlji odgovoriti da nam netko postavi pitanje: Poznajete li Boga?. Odgovor bi bio: Ne, ne poznajem, ali osjećam i znam da postoji.
Za razliku od nas, dijete ne može znati da postoji svijet izvan majčine utrobe.
Isto ovo pitanje postavimo djetetu kada se rodi, dobit ćemo odgovor suprotan od prvog: Da, postoji, jer ja je vidim i grlim.
Dijete je moralo „umrijeti“ da bi upoznalo svoju majku. Umrijeti u svijetu u kojemu je živjelo. Za dijete je to bila smrt. Za nas je to rođenje, početak života.
Znači li smrt kraj života?
Na isti način mi moramo „umrijeti“, napustiti svijet u kojem živimo da bi se rodili, upoznali onaj drugi svijet, upoznali Oca i da bi ga zagrlili.
Znači li smrt kraj života?
Ne, smrt ne znači kraj života već ponovno rođenje, početak vječnog života, života sa Ocem svojim. Iz tog razloga se smrti ne trebamo bojati, već živjeti i umrijeti da bi se ponovno rodili kod Oca svoga.
Sv. Pavao kaže: Mi smo u Bogu, u Njemu živimo, krećemo se, a mi ne znamo da on postoji. Jesu li dovoljne ove riječi da shvatimo gdje smo mi sad? I sad zamislite da netko dođe djetetu, napravi carski rez i kaže: ''Dijete, da te odnesem mami. Dijete reći ću ti, postoji mama, evo ja sam ovdje vani pred mamom, postoji svijet krasan, vidjet ćeš''. Dijete tek sada zna, i ako vjeruje tebi koji si došao u utrobu majke da mu kažeš, onda zna – Postoji drugi svijet, evo, jedva čekam kad ću se roditi.
Tako i mi – umro, a on slobodan. Vidite u Bogu smo, a ne znamo da postoji Bog. I zato, Isus Krist je kao ono kad bi napravio carski rez i došao djetetu, on je došao k nama i rekao: ''Ljudi ne bojte se, postoj Bog. Postoji život. Samo pazite, ostanite čitavi''.
Da bi dijete bilo živo ovdje na zemlji što treba činiti? Čuvati se, voditi računa o sebi, o zdravlju, pa da mu tijelo bude zdravo. Jer ako mu je tijelo zdravo, ono može na zemlji živjeti. Ako ja hoću u onom vječnom životu, duhovnom životu, ako hoću živjeti, šta u meni treba biti zdravo? Duhovna duša. Besmrtna duša. Jer tamo Duh živi. Bog je tu. Isus Krist je došao da nam to kaže. On je došao uzeti naše grijehe. I taj Bog preko Crkve nam oprašta. I zato kad ti Isus kaže: ''Oprošteno ti je'', onda znaš da ti je oprošteno. Tvoja prošlost je čista. Zato nemojmo se baviti fantomima, strahom od smrti ili pitanjima što se dešava kada umrem. Nemojmo se baviti onime čega nema. Nemojmo se baviti rupicama u siru. Bavimo se sirom. Bavimo se životom. Bavimo se ljepotom. Bavimo se dostojanstvom. Kako se oslobađamo grijeha i zla? Bavimo se zdravim životom – duhovnim životom. Živimo svoj život prema Božjim riječima, služeći kao što je Gospodin služio nama, šireći riječ Božju kao što ju je Gospodin širio nama. Sa takvim životom na meni više nema krivice i nitko me ne može osuditi. A Bog me onda voli i čeka da se rodim i da ga zagrlim.
Bog vas blagoslovio!
Ivica
Post je objavljen 20.06.2008. u 23:59 sati.