Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/slavonijanino

Marketing

Glazbeni sveukus ili novac je postao pjesma?

Odlučio sma se dotaknuti nekih stvari kojih se baš nisam doticao u svojim dosadašnjim tekstovima. Jednom sam pisao o glazbi , ali vezano samo uz slavonsku tradicionalnu glazbu. Ovaj tekst se dotiče sveukupune hrvatske glazbene scene. Svjedoci smo zadnjih godina kako vidimo porasta slušanja narodne glazbe. Sve više je klubova, discoteka, kafića u kojima svira narodna glazba, ili kako ju bolje nazvati turbo-folk . Jer se on dosta razlikuje od narodne glazbe. Ali ok idemo dalje. Zašto je to tako? Je li to zbog rata i svega što je vamo bilo na ovim područjima. Pa je dosta godina na neki način takva glazba ovdje bila zabranjena, pa je ovo nekakav bunt mladeži protiv toga. Kad se sjetim samo emisija u kojima se o toj glazbi raspravljalo. Na način da se popljuje svaka pjesma s tog područja, da se ocrni svaki pjevač s tog područja. I tako u meni se vrti to sve. Hrvatski mediji, glazbeni kritičari, svi praktički negiraju prisutnost narodne glazbe tj. turbo-folka u Hrvatskoj. Ali on je tu prisutan. I pustio je duboko korjenje. Koliko god oni to negirali, to je realnost u našoj zbilji.I što se onda događa maksimalan medijski linč svega vezanog uz to, pljuvanje po glazbi. i pjevačima. I što dobivamo? Dobivamo kontra efekat. Mladi sve više slušaju tu glazbu, sve više je ona popularnija u svim krugovima ljudi, ili ako već hoćete u klasama ovog društva. Jer ono je već postalo društvo po klasama. Najsmiješnija mi je scena kad netko poznat kaže da on tu takvu glazbu ne preferira, ne može slušati, a kad je kakva fešta obavezno se opija uz tu glazbu i luduje uz nju do rane zore. Ili kad netko tko je stariji od nas mladih. Tko je prošao ovaj rat, ali i živio u onoj bivšoj državi. I onda on meni kaže da mrzi narodnu glazbu, ali do devedesete je stajao pod titovom zastavom zaklinjao se na časnu partijsku i pjevao sve te pjesme i nikome tada to nije smetalo. I svi tako navode tisuću razloga zbog kojih ta glazba ne treba ovdje, kako je ta glazba neukusna i instant glazba. A ja bih pitao sve te naše kritičare. Ok, u svakom žitu ima kukolja tako i ovdje, ali zašto je ta glazba sve više popularna i sve više i mladih i starijih pjeva te pjesme i veseli se uz te pjesme. Koliko god sam slušao kritike i rasprave o tome nitko do sada nije okrivio da smo sami krivi za to. Da naša glazbena scena izleda gore nego kakav kokošinjac, gdje nema oroza da održava red. Održavamo tolike festivale, tolike nove kao pjesme izlaze. Ali te pjesme se tako malo slušaju. Tako slab odjek imaju u publici. Nekada smo pisali i skladali pjesme na koje su sve generacije skakale od male djece do starih, naših didova i baki. Sjetite se Miše Kovača samo. Njegove pjesme i danas kad pustiš u kafiću žare i pale. Jer pjesme imaju smisla. Pjeva ih čovjek koji zna pjevati, koji pjesmi da dušu i pjesmu pjeva sa srcem. I tu pjesma postaje vječna. Danas je kod nas postalo najvažnije što više novaca imati, i što veću glupost otpjevati. Isprdavamo se sa svojim svetinjama, svojim svetim ratom, s ljubavlju,sa svime. Ali sa svime. I onda su nama krivi pjevači i pjesme s istoka. Ali ni u jednoj njihovoj pjesmi(vjerojatno ima iznimaka) se ne vrijeđaju njihove društvene vrijednosti, vjera, nacionalnost. Imamo festivale koje proglašavamo vrhunskim, a sjetimo se naše voljene Dore, festivala koji je početkom devedesetih takve hitove davao, toliko smo se trudili pokazati svijetu da znamo i pjevati , da smo kulturan narod. Kako volimo stalno isticati europski narod. A sada slušamo s toga festivala pjesme koje uporno svake godine pobjeđuju, a među publikom one nemaju nikakvog odjeka, odnosno imaju ali minimalan u odnosu na tzv. turbo-folk. Ismijavamo tu vrstu glazbe, ali evo usporedbe, Željko Joksimović i pjesma Lane moje kakav su uspjeh postigli, a on je po našim glazbenim kritičarima instant zvijezda koja pjeva neukusne i neslušljive pjesme. Marija Šerifović i pjesma Molitva. Bila pjesma plagijat ili ne, ona je pobjedila. A mi smo se u to vrijeme svojim pjesmama borili u kvalifikacijama samo da bi došli u finalnu večer i nastupili. I to nam je bio vrhunski rezultat za pamćenje. Mislio sad da kad pobjediš ili budeš na nekom od prva tri mjesta da je to rezultat. Ali izgleda da je pobjeda sada s obrnute strane ljestvice, budi zadnji pobjedio si. Imao sam razrednika u srednjoj koji je u svoje vrijeme bi ovrhunski sportaš, gimnastičar, vrstan je matematičar i čovjek je i danas vrlo vezan za sport. I od njega sam učio da čovje ktreba težiti vrhunskim rezultatima, ali da do njih nećeš doći preko noći, nego mukotrpnim radom. Mislim da bi naši njega trebali poslušati. Sav taj pritisak na turbo-folk i tu vrstu glazbe je neuspješan, povezivanje te glazbe s neredima, tučnjavama, ženama upitnog morala, mafijom i nepoznatim novcem i ljudima u crnom. Opet ne drži svoju vodu. Evo primjera izlazim od svoje 15-e godine. Sveukupno osam godina. I stvarno sam obišao i kafića, klubova birtija i svakojakih mjesta. I naslušao se i od rocka i dancea do narodne glazbe. I mogu reći da nije važno kakva glazba svira ako će se budale tući i razbijati, ako će se netko drogirati ili ako će biti onih s upitnim moralom. Nije tome glazba kriva, nego odgoj. Svejedno gdje on bio on će se tući i razbijati i ubijati, kako je u današnjem vremenu normalno. Mislim da će ovako biti sve dok se na našoj glazbenoj sceni nešto i to korjenito ne promjeni. A to je kad se pjesme počnu pjevati radi publike i slušatelja. Radi nas, a ne radi njih, glazbenih kritičara i ljudi koji samo pričaju, ali ništa ne mijenjaju. I sve dok ovakvi tako reći , ajde bit ću kulturan kao ti naši poznati pa ću reći ti naše zvjezde pjevaju tolike hitove, po našim kafićima će i dalje svirati turbo-folk i mladi će uživati u njemu. Naši pjevači ne kuže što publika želi od njih. Ne moraju oni pjevati turbo-folk, ali bar mogu početi pjevati pjesme koje će ljudi slušati i koje neće za tri dana nestati s pozornice i sutra je se nećemo sjećati. Nitko nam nije kriv, sami smo si krivi. I mislim da je krajnje vrijeme da se nešto promjeni, ako želimo spasiti svoju glazbenu scenu i naše pjesme. A ne možemo reći da Hrvati ne znaju pjevati, znaju ali zbog pojedinaca ne mogu doći do izražaja ljudi koji znaju i koji pjevaju srcem i dušom.


Post je objavljen 20.06.2008. u 10:55 sati.