Volim red. Reda mora biti. Red je kao slamka za koju se hvatam pri padu kroz ponor unutarnjeg kaosa. Iznutra sam kaotična i smušena, ni sama ne znam kako mi uspijeva sve moje luđačko- razbijačke porive držati pod kontrolom, kao da zaledim samu sebe iznutra, da budem poput hladnog, mirnog jezera. Možda zato volim malo žešću muziku sa puno psovki, jer me smiruje. Što je glasnije i žešće, ja se više smirim. Inače, svakakve mi stvari padaju na pamet i kada bi stvarno postojali skeneri za misli, ja bi bježala od njih glavom bez obzira.
Privlači me ideja brzinskog upropaštavanja vlastitog života- često u nekakvim formalnim situacijama, sastancima sa nadređenima ili razno raznim vijećanjima, zamišljam da gubim kontrolu, da vrijeđam okupljene na nevjerojatno okrutan način, bacam stvari po njima, skačem, udaram, urlam, aaaaaaaa!!! No, ja ostajem savršeno smirena.
Dakle, volim red. U mojem stanu mora više-manje sve biti na svom mjestu. Jedina odstupanja koja su dopuštena se tiču odjeće, koja smije biti nabacana, ali na dvije odvojene hrpe na točno određenim stolicama i materijala za čitanje koji mogu biti natrpani na hrpe ali je uvjet da te hrpe budu simetrične. Ukoliko osjetim da se u stan uvlači nekakav nered, prašina ili nedajbože prljavština, počnem šiziti. Još gore, ako ne stignem dovesti stvari u red, stan počnem doživljavati kao neprijateljsku sredinu. Kao da me mrzi i kao da me ne želi u sebi. Nikada nisam sasvim zadovoljna sa stanjem u stanu. Zapravo je uvijek prljavo, jer kada usišeš i obrišeš podove i prašinu, tu su zmazani prozori, a kada dovršiš prozore, tu su zidovi, vrata, štokovi, rebra radijatora, hladnjak, kuhinjski elementi, masna linija u kuhinji, pločice... Užas jedan, a sve uglavnom moraš sam. Ako ne počistim sve, a ne počistim, onda budem malčice nervozna zbog tog mučnog osjećaja da živim u svinjcu, a ako se uhvatim kompletnog čišćenja budem još nervoznija jer sam čitav dragocjeni dan vikenda potrošila na čišćenje stana kao neka luda baba. Ma zajebi to. Zato u novije vrijeme pazim da ne bude baš onako kaotično, da se, recimo, ne vide mucice prašine na podu, a prozore neka čisti idući podstanar, ja ionako ubrzo odlazim.
Ne volim biti mamurna. Mamurluk me ubija u pojam, ispunjava grižnjom savjesti i razmišljanjem o skoroj smrti. Najviše od svega me muči grižnja savjesti zbog sinoćnjeg prepuštanja kaosu i neredu. Pijanstvo i mamurluk su stanja bez reda, s tim da je pijanstvo puno zabavnije. Volim piti, ali toliko mrzim biti mamurna da se u posljednje vrijeme svojski trudim izbjeći to slatko razbijanje svijesti. Kada sam mamurna ne mogu se suočiti sa vanjskim svijetom, ne mogu se smiriti psihički, ukratko- ne mogu ništa doli prekrižiti dan u kalendaru.
O, tako mlada, a toliko izgubljenih dana!
Zapravo, nekad nisam toliko mrzila mamurluk, bilo mi je lakše to podnijeti, ali eto, stari se...
A baš volim biti pijana- tada u meni sav onaj probadajući kaos omekša i slije se u umirujuću melodiju življenja, uživanja, smijeha i ljubavi. Upravo me zavodljivost te melodije zavede, natjera na prepuštanje sve do bolnog svitanja kada uslijedi ono što najmanje volim- glupi mamurluk.
Čovjek je uistinu prokleto stvorenje.
Post je objavljen 19.06.2008. u 16:57 sati.