Ništa ustvari nije zaboravljeno. Sjećanja na neko davno vrijeme, možda i bolje nego sada, još je prisutno. Ljudski mozak pokušava zanijekati loše stvari, tako on radi. Život nije više isti. Zvukovi besmislenih razmišljanja sada su zanijemili.
...
Više se neznam izraziti. Ruke i usta sada su presušeni. Zli.. ne.. Normalni ljudi su ti koji su mi oduzeli ono malo osijećaja. Suha koža, savijena leđa, sivi podočnjaci. Sada se volim. Postao sam zao.. ne.. normalan čovijek. Jedna je osoba koja je uvijek tu. Volim te.
...
Gledam sjene u daljini tmine. Sumrak je moje utočište. Stajao sam u trenutku nestajanja. Tvoje ruke su tražile moje. Našla si me. Možda je to samo san, neka bajka, možda čak i nepostojim. Ali riječi su te koje nelažu.
