Stiglo je pismo iz niotkuda. Pismo podrške. Od nikoga. Kaže mi da ustrajem, da to što radim ima nekakve svrhe. Ne ruga mi se, iskrenost vrca iz svake rečenice. Nalik na fikciju. Nepatvorena, prostodušna, kao u ispovjedaonici.
Malo me je zaboljela primjedba da se gotovo uvijek rasplače tijekom intoniranja himne na početku utakmice. Mislila je na tuđu himnu, različitu od one gdje oboje teritorijalno pripadamo po rođenju, gdje živi i radi. Je li u stanju prepoznati himnu svoje rođene zemlje? Ja nisam. Sramim se.Neki se time i ponose, ignorirajući trud stranaca da nam uozbilje zemlju.
Kad nas sve, onako đuture, kao rogove u vreći potrpaju u Europu, ako se to dogodi prije njezina raspada, bit će veselja i dvojbi slušamo li mi to nečiju himnu ili novi pjesmuljak za Eurosong. Emitirat će se i jedno i drugo. U nedostatku kruha, pružit će se obilje igara. Nekima će doteći i kruha i igara. Nekima neće.
Post je objavljen 14.06.2008. u 12:50 sati.