Sjedio sam u sred grada, ljeto je tek pocelo i muskarci su gledali zene . Zene su manje slojevite kad ljeto svrati u nase gradove i sve izgledaju zanosnije i dostupnije. Zivot i sex krenu istim tokom , prema uscu u to doba godine.
Netko je govorio tik do mene da ih treba jebati. Klimao sam glavom i mislio nesto svoje. U sred te guzve obratiio se meni i upitao me njen broj telefona . "Ona bi se sto posto jebala", rece.
"Ne znam " rekoh.
" Ona je drugacija nije to ono sto bi ti da je., Na koncu kakve to sad ima veze. Upitat cu ju hoce li ti dati ,broj pa ako hoce dat cu ti.
Poslao sam joj porukicu gdje joj govorim kako se svida mom frendu i da bi bilo zgodno ako zeli da mu dam njen telefon
Ubrzo se porukica oplodila i vratila mi je porukicu gdje kaze da iako nije bas savrsena za sve opcije ipak zna stosta i da mu dam telefon, i rekla je he he.
Iscitao sam da mi govori kako je otvorena za opciju karanja a ne za kokain i sl.
Sa zapada su se gomilali oblaci nad gradom , pred oluju. "Jos malo i kisa ce"
rekoh i pozdravih se sa frendom.
Kisa je padala u valovima , slusao sam "Fly me to the moon" iza mene digao se oblak vodene prasine , vozio sam doma , svojoj prici u svoje selo. Nisam rucao , bilo mi je mucno , misli su mi odletjele u sjevernu Kambodu i sjetio sam se fotografije jedne zene s djetetom u narucju i brojem na prsima, pomislio sam na tri prezivjela umjetnika od njih milijun i sedamsto tisuca. Netko je na srecu zaboravio umjetnike u njihovoj umjetnickoj sobi Pol Pot je znao da umjetnost treba ubiti prvu a ipak njih trojicu je previdio. Njih trojica svjedocili su o zlocinu nedavno u Pnom Penu. Zapovjednik logora Duch , kajao se . Slikar nije rekao niti rijec. Nitko nikog nije razumio.
Sto reci i kome pomislio sam i svratio do umornog oca u neki gradic na putu.
dao mi je kapu na kojoj pise City of Amsterdam, a ja njemu nesto vina i maslinovo ulje. Spominjao je neku svetu zemlju i neke ljude i neke mucne dane kad su ga istjerali iz kuce.
Uz put stao sam u nekom gradu i vecerao u skupom i otmjenom restoranu. Gledala me preko stola i ja sam gledao nju.
Govorila mi je da nisam savrsen i da serem bez veze i da u nekim stvarima grijesim a pogotovo kad govorim i da bi mozda bilo bolje kad bi... Dao sam joj diktafon da poslusa moj san koji sam snimio nekoliko veceri prije gdje se na nekom kruzoku u nekoj dvorani spominje moje ime, neka zena me hvalila drugoj a meni je bilo drago.
Nocas sam sanjao Selingerovu djecu...
Ideja je ostala u grlu. Oduvjek i zauvjek.--------------------------------------------
Post je objavljen 13.06.2008. u 01:16 sati.