Gledao me i nije vjerovao da čuje riječi
koje su se redale s mojih usana,
jedna za drugom,
tako hladne, realne
bez trunke one stare topline
koju je mislio da će čuti.
Ali nisam smjela reagirati
na unutarnje alarmantno stanje
na vatru koja je gorila u meni.
Ugasila sam požar bujicom gorčine.
Moja me hladnoća branila
od pokušaja dodira
Branila sam sebe od navale emocija,
bila sam mu prijateljica.
Smijala sam se kao nekada,
zatvorila vrata tamnim dvorima
Da se barem na tren prisjetim
kako je bilo biti sretan.
Kako je čovjeku moguće biti toliko smiren
kada bi trebao histerizirati
oko stvari koje se događaju
oko njega,njemu i u njemu?
Valjda ništa drugo ne preostaje...
Post je objavljen 12.06.2008. u 13:00 sati.