Baš si mislim kako nisam dugo vremena napisala nikakav post. A sada me na to natjeralo to što mi se po stolu šetao nekakav leptirić. Viđam ih češće u zadnje vrijeme. Bolje rečeno, nije se šetao, nego više bezuspješno pokušavao poletjeti. Valjda se opekao na žarulji. E pa to i ja radim, i priznajem. Nešto mi se učini dobrim, netko zadobije moje povjerenje i ja odmah grlom u jagode. I onda se opečem i treba mi dugo vremena da ponovno "protegnem krila". Nekada se taj zalet isplati, jer po pokazanom povjerenju dobijete iskrenog prijatelja, a nekada dobijete nekoga tko će odlučiti iskorištavati vas. Nažalost je više puta ovo drugo. Mislim da je najbolja zlatna sredina - ne bezglavo trčati u susret, nego hodati: "Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!" Mt 10,16b. Susret će se i tako dogoditi, trebamo prihvatiti što nam je dano ali i PROSUDITI kroz molitvu i uz Božju pomoć oprezno postupiti. Eh, kada bih ja to konačno naučila...
P.S. moram se ispričati kutku za rasterećenje - oprosti sekice, tek sam sada vidjela da te nisam stavila na listu blogova! Ispravila sam svoj propust! :) Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa...
P.S. br. 2. leptirić je još živ :)
Post je objavljen 09.06.2008. u 12:44 sati.