69. Razmatranja o temeljnom opredjeljenju navela su, kao što smo napomenuli, neke teologe da preispitaju i tradicionalno razlučivanje smrtnih grijeha i lakih grijeha. Oni naglašavaju da suprotstavljanje Božjemu zakonu, koje uzrokuje gubitak milosti posvećujuće - a u slučaju smrti u takvu stanju grijeha i vječnu osudu - može biti samo plod čina koji uključuje osobu u njezinoj cjelovitosti, to jest čina temeljnog opredjeljenja. Prema tim teolozima, smrtni grijeh, koji čovjeka dijeli od Boga, bio bi samo u odbijanju Boga, što se zbiva na razini slobode koja se ne može poistovjetiti s činom izbora niti se može dokučiti svjesnim razmišljanjem. U tome smislu - dodaju - teško je, barem psihološki, prihvatiti činjenicu da kršćanin koji želi ostati sjedinjen s Isusom Kristom i s njegovom Crkvom može tako lako i uzastopno počiniti smrtne grijehe, kao što katkada upućuje sam »sadržaj« njegovih čina. Jednako bi teško bilo prihvatiti da je čovjek kadar u kratku vremenskom razmaku korjenito prekinuti svezu što ga spaja s Bogom, a zatim se obratiti k njemu putem iskrene pokore. Treba dakle - kaže se - težinu grijeha odmjeriti prije po stupnju slobode koju ulaže osoba koja izvodi čin negoli po sadržaju tog čina.
70. Apostolska postsinodalna pobudnica Reconciliatio et paenitentia potkrijepila je važnost i trajnu aktualnost razlike između smrtnih i lakih grijeha, prema tradiciji Crkve. A Biskupska sinoda godine 1983., s koje je proizašla pobudnica, »nije samo ponovno potvrdila učenje Tridentskog sabora o postojanju i naravi smrtnih i lakih grijeha, već je htjela podsjetiti da je smrtni grijeh svaki grijeh kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je u punoj svijesti i slobodnim pristankom«.
Izjava Tridentskog sabora ne razmatra samo »ozbiljan sadržaj« smrtnoga grijeha, nego podsjeća i da je njegov nužan uvjet »puna svijest i slobodni pristanak«. Uostalom, i u moralnoj teologiji i u pastoralnoj praksi, poznati su slučajevi u kojima težak čin zbog svojega sadržaja ne predstavlja smrtan grijeh jer postoji odsutnost pune svijesti i slobodnog pristanka onoga tko ga izvodi. S druge strane, »valja izbjegavati svođenje smrtnog grijeha na čin 'temeljnog opredjeljenja' - kako se običava danas govoriti - protiv Boga«, shvaćen bilo kao izričit i formalan prezir Boga i bližnjega, bilo kao prešutno i nepromišljeno odbijanje ljubavi. »Smrtni je grijeh isto tako i kad čovjek, svjesno i hotimice, iz bilo kojeg razloga izabire nešto što predstavlja težak nered. Takav izbor uistinu u sebi samome uključuje prezir božanskog zakona, odbacivanje Božje ljubavi prema ljudskom rodu i bilo kojem stvorenju: čovjek se udaljuje od Boga i gubi ljubav. Posebni čini mogu dakle u korijenu izmijeniti temeljno opredjeljenje. Nema sumnje, sa psihološkoga gledišta ima vrlo složenih i doista mračnih situacija što utiču na subjektivnu odgovornost grešnika. Ali od promatranja psihološke naravi ne smijemo prijeći na stvaranje nove teološke kategorije, kao što je 'temeljno opredjeljenje', jer bi se time moglo podrazumijevati da se, s objektivnog gledišta, mijenja ili dovodi u pitanje tradicionalno poimanje smrtnog grijeha.«
Na taj način, razdvajanje temeljnog opredjeljenja i hotimičnih izbora određenih ponašanja - samih po sebi ili po okolnostima poremećenih - koji je ne bi dovodili u pitanje, za sobom povlači priznanje katoličkog nauka o smrtnome grijehu: »Sa svom predajom Crkve mi smrtnim grijehom nazivamo čin kojim čovjek slobodno i svjesno odbacuje Boga, njegov zakon, savez ljubavi što mu ga Bog nudi te se radije okreće sebi samome, nekoj stvorenoj i ograničenoj zbiljnosti, nečemu što je protivno Božjoj volji (conversio ad creaturam). To se može zbiti izravno i formalno, kao što su grijesi idolopoklonstva, otpadništva i bezboštva; to isto se događa i u bilo kojoj neposlušnosti Božjim zapovijedima u teškoj stvari.«
Ivan Pavao II, enciklika "Veritatis splendor"
Post je objavljen 07.06.2008. u 23:00 sati.