Pregled posta

Ponovljena povijest

Ne pitaj nista, samo procitaj i komentiraj..

27.10.2005. godine.
Bila sam 6 razred. Od tada je proslo oko 2 i pol godine. Zadnji sat u skoli, toga dana, tadasnji, 6b imao je tjelesni. Uz naporne zadatke drage zamjene profesorice; dala curama je da igramo granicara kao nagradu, a deckima da idu na igraliste igrati nogomet. Tada, uvijek naporne sestasice i uvijek spremne na tu (sada meni uzasno iritantnu) igru. Tu sam pogrijesila. 5 minuta prije zvona koji je trebao oznaciti kraj sata, meni nije. Meni je oznacio pocetak promjene mojega zivota. U naglom okretu (izbjegavanju bacene lopte u mene) za 360 stupnjeva, osjetila sam jaku bol u lijevom koljenu. Koljeno mi je iskocilo. Koljeno mi je bilo totalno deformirano i bilo je prilicno neugodno gledati u moje koljeno. Ja sam naravno pala na pod i pocela vristati, koliko sam god bila. Iako me jako boljelo, bila sam i u soku. Bome sam tako glasno vristala i zvala u pomoc da je to bilo dosta bolno za usi. Nitko mi nije znao pomoci. Iako su svi mislili da glumim i da ih zezam. Kada su vidjeli koljeno, predomislili su se. Nedugo nakon toga pozvana je razrednica, tajnica i ravnatelj, a tek zatim i hitna. Hitna je dosla za kojih 15 minuta. Koljeno su mi na licu mjesta imobilizirali. Tada sam mislila kako to neoprezno rade jer me uzasno boljeno. No uz sadasnje znanje prve pomoci, decki su to odlicno napravili. Necu pisati kako su se tadasnje osmasice (koje su imale tjelesni nakon nas) okupile oko mene i samo stajale i blejile u mene. I naravno nagovaranje nekoliko cura iz razreda da idu samnom u kola hitne pomoci (da nebi morale ostati na engleskom)... Sjecam se kako su me na kolicima vozili kroz skolu na glavni ulaz i kako su se sva djeca okupila kako bih vidjela sto je bilo. Svi su stajali uza zid i samo gledali; i saptali, ali tako da sam i u tome strahu, uspjela raspoznati mnogobrojna pitanja; "Sta je ovoj curici bilo?", "Ajme jadna, sta ce sada biti s njom?".. Najgora mi je bila voznja u kolima. Uz jaku bol u koljenu i nespretnog vozaca koji nije izbjegavao rupe u cesti.. Dolaskom u Klajcevu, vidjela sam svojeg tatu koji je bio vidno zabrinuti za mene. Dva doktora primila su me za koljeno i u jednoj sekundi je deformacija nestala, ali zato je boljelo, jos vise nego kada je i nastala. Poslali su me na slikanje i zatim kuci.. Rekli su mi da se vratim za 2 dana na pregled. Isto tako, rekli su da sam imala luksaciju patele. Sto znaci da mi je iskocilo koljeno. Tocnije iskocila mi je patela ili iver (ravna plocica u koljenu).. Iskocila je iz svoje casice, svojeg prirodnog polozaja.

29.10.2005.godine.
Naravno da sam se vratila opet u tu ustanovu strave i tamo isti taj dan i ostala. Nesjecam se tocno da li mi je isti dan obavljen taj zahvat kojim su mi iglama izvukli krv iz koljena koja se razlijevala nakon puknuca ligamenta, tocnije kapilara.. Sjecam se samo onog odvratnog mirisa jagode koji su mi dali za anesteziju i zadatka brojanje do 100. Sjecam se i posjeta moje mame koja mi je donjela knjigu iz zemljopisa da ucim i da ne gledam cijelo vrijeme u TV u bolnickoj sobi (to je bilo tocno u ono vrijeme kada je i Big Brother trajao). Naravno da mi je knjiga stajala smo ispod jastuka. Upoznala sam i Saru. Curu koja je tada bila osmasica i njezine nesrece. Ostale smo jos uvijek u kontaktu i dobre smo prijateljice. Nakon toga svega, hodala sam na stakama i odlazila svaki dan na fizioterapiju (vjezbe) u Bozidarevicevu.. Sjecam se isto tako boja mojih opravdanih sati u skoli.. Broj je prelazio preko 160..

To je povijest.

6.6. 2008. godine.
Jucer.
Dan je bio presavrsen. Pisali smo test iz geografije (zemljopisa) iz kojeg sam po prvi puta dobila 100% tocno rijeseni.. Kemija, za koju sam nagovorila profesoricu da mi dopusti da pisem i odgovaram anorgansku kemiju sljedeci sat.. Nakon toga, cekali smo da dodje profesor iz biologije jer smo trebali imati prvu pomoc. Bila je tamo i cijela ekipa. Iz zezancije i dosadne poceli smo se i spricati vodom i trcati, ko mala djeca :) , po hodnicima.. Pod je bio mokar i sklizak. Ja sam to znala, ali jednostavno sam to valjda u tom trenutku ne paznje, zaboravila. Osjetila sam opet onu istu naglu bol u lijevom koljenu. Bol je naglo nastala, na desetinku sekunde nestala i ponovno nastala, ali jos veca nego ona prije.. Znala sam da je opet prica o iskocenom koljenu, ali sam i znala da mi se vratlo. Uz pomoc ruku ja sam koljeno mogla savinuti, ali opet je to boljelo. Znala sam da to nije dobro. Domagoj koji me je prvi vidio na podu odmah je pitao: "Jesi li dobro?" Neznam koliko je proslo dok Dea, Iva i Anja nisu dosle i nasle mejos uvijek na podu kako se drzim za koljeno. Odmah je pitanje bilo "Jel to isto koljeno?".. One su mi najvise pomogle. Dea i Iva uspjele su mi pomoci da se doslepam u razred, pa je Dominik spojio klupe da se sjednem na klupu. Kako je to zapravo bila i ekipa prve pomoci, nitko mi nije mogao nista pomoci osim psihicke podrske. To sam dobila od mojih cura i profesora i profesorice Mase koja se tamo zatekla. Nakon mojeg razgovora s roditeljima i fizioterapeutkinjom koja mi je pomogla i prije 2 i pol godine, zvali smo hitnu. Tocnije ja sam zvala. Sve sam lijepo rekla, kako su nas i ucili da moramo. Naravno, zena je bila toliko zbunjena da sam nakraju mobitel dala profesoru jer sam totalno poludila na tu glupu zenu. Dosla mi je mama u skolu. Pricekali smo hitnu. Dosla je za kojih pola zata ili 45 minuta.. Nisam plakala. Bol sam nekako uspjela kontorlirati. Ali boljelo me to sto sam dopustila si opet istu glupost, ponovno testiranje moje strpljivosti i nade.. Ne sramim se reci; plakala sam za unistenim ljetom i krajem skolske godine.. Hitna me odvezla na Rebro. Nisu me mogli odvesti opet u Klajcevu jer sam starija od 12, a i po mjestu stanovanja spadam pod Rebro. Slikali su mi koljeno. Pa se ispostavilo kako me zgodan doktor preimenovao u Majtu. A inace mi uvijek fulaju s prezimenom.. Onda sam opet morala na to isto slikanje. Na tom slikanju smjesak na lice mi je vratilo pitanje tog zgodnog doktora- da li sam trudna. U gipsaoni; dok su mi stavljali gips na nogu (koji mi je skroz od bedra do skocnog zgloba) drugi mi je doktor rekao da izgledam kao da imam 18. godina.. Najvise su se doktori zabavljali s mojom majcom dinama (dar dragog prijatelja).. Vratila sam se doma u 20.30, uzasno iscrpljena, cmoljiva i jos sa stakama.. Misici ruke su mi jos uvijek slabi, ali tehnika nije nikada zaboravljena.

Ponovila se povijest..




Post je objavljen 07.06.2008. u 11:19 sati.