Promijeniti se. Da, ali kako? Kad mi to hocemo? Ne. To je proces. Proces promjene,... kao iz gusjenice u leptira?! Ne. Ali boli. Svakako. Svaka promjena boli. Kada dolazi do promjene do koje smo htjeli, ali nas tvrdoglavost, svojevoljnost,... nikako nije odvodila na obecanje koje smo dali samom sebi: promijeniti cu se zbog tog i tog... promijeniti cu se zbog sebe.
Promjena na dobro, je promjena kada shvatis da ono sto zelis da ti je non-stop pred ocima.
Promjena iz nepovjerenja u povjerenje. Promjena, kada okrenes ledja svojim iluzijima. Promjena je teska ( i ponavljam se) i boli. Fakat.
Promjena je kada ostavis nesto iza sebe i vidis da promjenom ulazis u drugog sebe. Oprastati se od svog starog ja, ali ga negdje na uzici zadrzati.
To bi se dalo objasniti psihologijom, ali nisam tome vican. Ne, nisam, skruseno priznajem.
To bi se moglo objasniti filozofijom, ide mi to, tu i tamo. No, zapetljat cu se, obecajem.
Stoga jedan poznati reklamni slogan; zivot je kretanje, a kretanje je promjena. Samo onaj tko je spreman na promjene, moze pokrenuti nesto. Hm,......
Priznajem samome sebi; zaista zelim biti sretan i zivjeti za srecu svojih najdrazih. Njihova sreca mi je najbitnija (ne koristim cesto superlative, ali ovdje je bitan). Zivim za njih, i zato sam sretan.
P.S. Jedan dio mene umire, da bi drugi zivio. Ali nisam siguran da je to u redu? Zaista nisam....
Neizvedivo, zar ne? Postajem zalostan, kako bih bio sretan.
Post je objavljen 06.06.2008. u 17:57 sati.