Bila jednom jedna pamučna pređa koja se doista osjećala jadno. "Pretanka sam da postanem konopac", tužila se glasno. "Prekratka sam da me utkaju u pletivo. Previše sam gruba da me upletu u ukras. Nemam boje, jadno izgledam... A da sam tek kao ona zlatna nit! Utkali bi me u kraljevsku odjeću, ukrašivala bih liturgijsko ruho za svečane zgode! Ovako, baš ništa od mene. Propali slučaj! Nikome se ne dopadam, ni samoj sebi." Samo je slušala tugaljivu glazbu i sve se više zatvarala u sebe.
Čula jednog dana ove tužaljke ohlađena hrpica otopljenog voska i pokuša utješiti pamučnu nit: "Čemu se toliko mučiš i samu sebe uništavaš, malena pamučna niti? Imam jedan prijedlog: učinimo nešto zajedno. Sigurno, nećemo baš postati ukrasna svijeća za vazmeno bdijenje, jer ti si prekratka, a ja nemam toliko voska. Pokušajmo zato zajedno napraviti svjećicu koja će nakratko razgoniti mrak i unositi toplinu. Neće dugo trajati, ali bolje tako nego da ležimo beskorisni i samo mrmljamo."
Pamučna nit prihvati ponudu spremno. Oblijepljena voskom, svijetlila je u kući jednog siromaha sve dok nije dogorjela. Svi su bili sretni i zadovoljni.
(iz novog broja Veritasa)
Post je objavljen 05.06.2008. u 08:30 sati.