Marketing
Ima nečeg u riječima. Barataju li njima vješte ruke, zarobe vas. Omotaju vam se oko udova poput paučje svile. U vama proradi njihova...čarolija...
Osjetih nešto čudno, kao da prošlost oživljava u meni. U trbuhu mi se uzbiba val nekog prijašnjeg života, izazove plimu koja mi preplavi žile, a hladni valovi blago mi zapljusnu sljepoočnice.
Užasna uzbudljivost te rečenice: "Kaži mi istinu..."
Svi imamo svoje tuge, pa iako se točne granice, težina i dimenzije boli razlikuju kod svakog, boja bola zajednička nam je svima.
Petar je odlutao nekamo u mislima hodajući polako, pognute glave, u svojoj budalastoj majici na tri guštera. Zaustavlja se pred osvijetljenim izlogom i hvata me za nadlaktice tako da sam mu okrenuta licem, pa me gleda u oči i kaže tihim, zbunjenim glasom: "Mislim otputovati. Samnom se nešto događa, samo ne znam što." Zatim dodaje dok mu iznenada suze naviru na oči: "Prvi put se u životu bojim, a ne znam čega".
Nisam znala slušati... moje slušanje je završilo kod "moram otputovati"... ostalo sam nadodala..on ide, on ide, on ide.. Čula sam najnevažniji dio rečenice.
A možda da sam ga stvarno čula.. možda sam mogla... možda..
A grad se čvrsto zatvorio škurama, kao da očekuje neveru.
Možda sam trebala slušati predosjećaj, možda sam trebala gledati oko sebe...
Na mahove je on govorio da će otputovati. Na mahove sam ja govorila da ću otići. Ali ni on ni ja nismo se mogli nikud maknuti. Bili smo prisiljeni čekati ishod, prepušteni sudbini i iscrpljenosti, koja je zaista bila strašna.
Sve te opomene nisu uopće umanjile naše ludosti, prije bi se moglo reći da su ih umnožile. Strahovita nepromišljenost vladala je našim postupcima, užasna lakoumnost obilježavala je naše ponašanje.
Nismo se čak ni nadali (tada sam tek shvatila da sam potpuno izgubljena) da ćemo spriječiti što nam zla kob sprema. Samo smo se glupo brinuli da nećemo doživjeti istu sudbinu - da će nas sudbina možda rastaviti?
Za sve to vrijeme gomilalo se bilo nešto u njemu, zrno po zrno, dok mu taj teret nije postao nepodnošljiv. Tražio je, ako ne pomoć, a ono bar prekid kontakta s ostalim ljudima.
Prisjećam se koliko su ljudi slabo zapažali ove unutarnje promjene na površini njegova života - čak i oni koji su ga dobro poznavali. Bilo je malo toga u što se moglo uprijeti prstom - samo osjećaj praznine u onom poznatom - kao kad se neka poznata melodija svira u nešto drukčijem tonalitetu.
Post je objavljen 04.06.2008. u 15:21 sati.