Marketing
Probudila sam dijete u sebi, još jednom
Svašta sam dosad skupljala.
Prvo čega se sjećam bile su salvete. Njih kao da nisam skupljala zbog same sebe - mislim da sam ih skupljala prvenstveno jer su ih skupljali i drugi. Imala sam jako lijepih, neobičnih salveta - ali bilo je tu i onih običnih, 'neuglednih' za koje bi se moglo reć da više grebu nego nježno miluju jagodice prsta ili rub usana. Svejedno, skupljala sam salvete. Imala sam ih jako puno, ali ne sjećam se da sam osjećala baš nekakav kolekcionarski duh (o strasti istog da i ne govorim), jednostavno sam - skupljala.
Nakon salveta prešla sam na telefonske kartice, prazne naravno. Ee, tu je bilo stvarno lijepih primjeraka. Sjećam se da su mi najljepše bile one s motivima uvijek prekrasne prirode - naravno, more i leptiriće sam najviše voljela. Bilo je tu i dosta kartica na kojima su bile slike hrvatskih gradova i slike prekrasne, najljepše obale na svijetu - naše obale. Dugo sam ljubomorno čuvala sve te kartice, ostali im se nisu smjeli niti približiti - mogli su ih jedino promatrati iz sigurne udaljenosti, držeći ruke na meni vidljivom mjestu (zlu ne trebalo). A onda sam jednog dana, bilo je to u mojoj nekoj djetinjoj fazi stvarno pretjerane duhovnosti, sve te kartice darovala u humanitarne svrhe - za misije. Par dana kasnije, bilo mi je žao zbog toga, ali nedugo zatim shvatila sam da ja od njih ionako ne bih imala neke veće koristi (osim samozadovoljstva) a ovako su dospijele u ruke pravim kolekcionarima koji će ih znati cijeniti puno više nego ja. To me ispunilo osjećajem ponosa.
Nakon toga na red su došle kutije šibica. Bila je to neka prijelazna faza, ništa vrijedno spomena. Jedino čega se sjećam je da sam imala jednu kutijcu na kojoj je bio naslikan preslatki mali Tweety. Ali ono čega se ne sjećam je sudbina koja je zadesila te bespomoćne kutijice nakon što su prestale biti predmet mog zanimanja, ne znam što se s njima na kraju dogodilo.
Sljedeće čega se sjećam je dugačka faza sakupljanja šećerića. Jao, koliko sam samo imala kutija za cipele (ma kakve cipele – čizme) koje su bile prepune tih šarenih šećerića. Najprije sam skupljala samo prazne omotiće. Sjećam se da sam ih imala preko šesto, sedamsto kada su mi 'iskusni znalci' rekli da se to skuplja puno – sa šećerom unutra... Kao da mi je netko u tom trenu sav šećer u vodu bacio, toliko sam tužna bila... Ljuta i bijesna jer mi je propala 'životna misija' odmah sam uzela te kutije i ubacila ih u kontejner. Par tjedana kasnije, ponovno sam skupljala šećeriće – ovaj put doista sa šećerom unutar omota. Ali, zahvaljujući nadnaravno razvijenom mentalnom sklopu (ironija, dakako) , zaključila sam da će šećer, ukoliko predugo ostane unutar nemilosrdne kartonske kutije, proizvest one nametne bube koje i inače nastaju u pokvarenom brašnu i tome slično. Odvojila sam nekoliko najdragocjenijih i ostavila ih, ostale sam bacila (zbilja ne podnosim bube, nametnike niti bilo koju vrstu koja gmiže, uh). Sada, par godina kasnije – imam još jednu kutiju u kojoj se nalaze i prazni i puni omotići šećera. Tek toliko da se zna.
Imala sam još jednu kolekcionarsku strast – na žalost, ni uz najbolju volju, ne mogu se sjetit da li me ta faza držala prije ili poslije šećer-faze, ali zaslužuje da ju spomenem - ukrasni papirići. Zajedno sa svojom Kokicom skupljala sam ukrasne papiriće, omotnice, pisma i tome slično. Za tu našu strast znalo je mnogo ljudi pa smo uspjele sakupit upravo dovoljno papirića da uz pomoć njih izgradimo solidan iglu. U to vrijeme hranile smo se čitajući Teen, Ok i ostale poljubio-me-jesam-li-još-djevica edukativne časopise i vidjele smo da su mnoga djeca osnovale neke svoje fan clubove s pravim članskim iskaznicama, i ostalim pripadajućim sitnicama. Sinula nam je gotovo briljantna ideja - osnovat ćemo klub ukrasnih papirića i zvat će se UP – PU (ukrasni papirići – papirići ukrasni) !?!? Molim vas, iz poštovanja prema meni i mojoj izvanrednoj ideji, pokušajte se suzdržat od provale smijeha, ipak je za to najviše zaslužno zaglupljivanje nastalo zbog gore spomenutih edukativnih materijala. (tješim se, da)
Klub je nastao u mojoj sobi jednog kišnog poslijepodneva.
Par minuta nakon što smo uživale u ponosu i slavu zbog postignutog, nazvala je teta Jele i rekla da Koka dođe kući jer je ručak već na stolu. Presretna, odmah sam se pohvalila i rekla da smo njena kći i ja osnovale klub. Kad sam joj sva ponosna rekla službeni naziv našeg kluba, gospođa se tako glasno i slatko od srca nasmijala da sam zamalo iz ruku ispustila telefonsku slušalicu. Pustila sam ju da se malo primiri i sasvim ozbiljnim glasom rekla: 'Teta Jele, nemojte tako, bit će ovo nešto veliko!' Žena je tada aktivirala i posljednji atom snage te se ponovno zvonko i bučno nasmijala. Kada je napokon uspjela doći do daha, samo je izustila: 'Samo neka Kokica dođe na ručak'. Od tada, rijetko tko me shvaća ozbiljno. Zbilja ne razumijem zbog čega.
Samo informacije radi, klub nam je propao jer nikome nismo uspjele niti izložiti svoje genijalne ideje. Uostalom, njihov gubitak.
Bilo je tu još mnogo toga što je, makar nakratko, zaokupilo moju mašte u moje slobodno vrijeme. Vjerujte mi – zbog vas koji čitate ovaj poduži tekst i nekako se stalno iznova nadate da ćete pročitat nešto važno (ili barem zanimljivo, za promjenu) te zbog vlastitog mi emocionalnog zdravlja – i bolje je da se ne sjećam svega što sam nekad tako marljivo sakupljala. I moj brat također.
Sportovi i ostale izvannastavne aktivnosti su sasvim posebna priča. Iza mene je par mjeseci plesanja športskih plesova, nekoliko mjeseci provedenih u školi klasičnih plesova, nešto više od mjesec dana treniranja taekwondo-a, nekoliko informatičkih tečajeva za početnike i još neke posve nebitne sitnice.
Ono što želim reći je da sam u životu isprobala razne stvari (ne, nisam se drogirala :p ). Neke od njih sada su mi smiješne, neke mi se čine totalno bezveznim – ali činjenica je da su sve one dio mene. Ne smijemo se stidjeti onog što smo činili, bez obzira koliko nam to smiješno, glupo ili nepotrebno sada izgledalo. Sve što smo napravili, napravili smo jer smo se tražili, pokušavali smo shvatiti što volimo, kakve osobe postajemo i tko smo zapravo.
Toliko toga još želim isprobati, toliko stvari napraviti. Život je prepun neispunjenih želja, nedosanjanih snova i neistraženih mogućnosti. Na nama samima je da svoje snove pokušamo ostvariti. Možda neće svi ispast onako kako bismo mi htjeli, tj. sasvim sigurno se neće sve želje ispuniti prema očekivanjima – ali to je također dio nas. Sve te sitnice pomažu nam u kreiranju vlastitog 'ja', pomažu nam da sami sebe otkrijemo.
Zagrlimo svoje snove i ambicije, radimo ono što nas usrećuje (ja se najvjerojatnije okrećem skupljanju sličica novog životinjskog carstva, ali nikome ni riječ o tome!) – jer ako smo sami sobom zadovoljni - i ljudi oko nas su zadovoljni nama. Napravite nešto što ste oduvijek htjeli – valjajte se po livadi, slažite puzzle od pet tisuća komada, jedite sladoled i cijeli se zamusajte, izvucite tu staru kutiju ispod kreveta i pogledajte što ste skupljali kao mali, odite na rafting, ako ne znate- naučite plivati, raspalite muziku i plešite do besvijesti usred dana, plešite na kiši – ma radite štogod poželite samo budite sretni! I ne bojte se ako mislite da ste za neke stvari možda ipak prestari - sreća ne poznaje dobne granice, srce je ono koje sreću vodi!
Post je objavljen 03.06.2008. u 20:46 sati.