Marketing
30 U HLADU...
Koliko jedna cura triba garderobe za tjedan i po dana?
Puuno. Osobito kad se radi o odlasku na jedno tako, pomalo fensi misto, jer Dubrovnik posjećuju sve domaće i strane face. Anina litnja roba uglavnom je od onih supertankih, negužvajućih materijala. Masa kratkih rukava, odrezane rebatinke, crni minjak, nekoliko lepršavih zvonolikih haljinica obrađenih Domestosom u psihodelične uzorke… Ana obožava lito samo zbog toga što more cilo vrime bit u japankama. I skrivat se ispod cvika za sunce.
Anin dragi pobrinija se za to da njihov smještaj bude i više nego impresivan. Prekrasna vila na obali, s prekrasnim sobama i prekrasnim pogledom. Njihov apartman dičio se imenom «Afrodita». Druge apartmane također su krasile pločice s imenima grčkih bogova i božica.
Vozili su se dovoljno dugo da Ana ispizdi na živce.
Ispraznija joj se mp3 player, pa nije mogla slušati voljenu mjuzu. Na radiju su se vrtili dosadni, ljetni pjesmuljci, u kojima je njen dragi očito uživao. Tvrdio je da ga one opuštaju, i baš su idealne za beskonačno dugu, iscrpljujuću vožnju prema jugu Lipe naše. Što se Ane tiče, mogli su isto tako ostat i vozikati po gradu.
Slabo je spavala, valjda zbog južine i spoznaje o putovanju. Krenili su u zoru. Ante se razvalija duplim esspresom i žitnim pahuljicama. Ana prije vožnje ne more jesti. U torbu je ubacila jabuku i čokoladicu Twix.
A lipe li ceste, majke ti. Ana je samo čekala kad će propasti u provaliju, oće li se neki jebački jeep zabit u njih i koliko brzo može stići Hitna, kad je strefi toplotni udar. Ante je raspalija klimu u autu na minus sto, a vanka su ugibali i cvrčci. Ana je praznila politrenu bocu ledene vode i već joj se počelo pišat. Bit će veselo kad stanu na nekom odmorištu.
Antina stara nazivala je u pravilnim vremenskim intervalima od po ure do uru. Ka neka dosadna razrednica, gnjavila ih je ka dicu na ekskurziji. Brinula se jesu li gladni, žedni ili iscrpljeni. U stvari, raspitivala se o Anti. Za Anu nije pitala.
Listajuć novine, prvo je gutala one članke koji je zanimaju, a onda sve ostalo. Bilo joj je tako dosadno, pa je počela kalkulirati omjer valuta, čitati o transferima nogometnih klubova i proučavati male oglase. Najviše ima žutila. Tako je saznala sve o novoj dijeti bivše Spajsice, seksualnim navikama ocvalog holivudskog plejboja, i o mogućnosti da Paris Hilton ostane bez svog nasljedstva. U Dubrovnik stiže popularni američki glumac baš ovaj tjedan, kad smo i oni tamo. Baš krasno, ali Ana nema pojma ko je taj lik. Oči su joj suzile od toliko čitanja i proklete klime što joj je puhala direktno u facu.
Napokon, ugledala je tabelu s nazivom bajnog odredišta. Viletina okružena gustom primorskom vegetacijom, s žuto-bilim prugastim tendama na svakom balkonu, malim bazenom i velikom terasom za sve goste.
Na recepciji su ih dočekali ka lordove. Nabildani ćelavac preuzeo je prtljagu i otvorio im vrata apartmana pomoću kartice, koju je odmah proslijedio Anti. Apartman je bio skoro veći od njihovog stana. Namještaj moderan, jednostavnih linija. Sve u bilom, modrom i tamnoljubičastom. Prekrasan pogled s prostranog balkona. Na komodi mirisne sviće. Na kušinima čokoladice!
Ante je odma upalija televiziju i bacio se na krevet, što Anu nekako nije začudilo. Upijala je divotu pogleda s balkona. Obećala je sama sebi – neće se živcirati. Izbacit ću sve negativne misli. Ovo bi tribao biti zasluženi godišnji odmor.
Ante je sve isplanirao. Svaku minutu godišnjeg namjeravao je iskoristiti najbolje što može u jednom od najlipših gradova na Jadranu.
– Ante, kad ćemo ići na kupanje? Oćemo ujutro ili popodne? –
– Ajme, neznam. Moš' ti i bez mene poći. Izgoriti ću odma. –
– Ali imam ti ja faktor 30! –
– Ma samo ti idi. –
Zatekli su se odi u vrime litnjeg festivala, kada dubrovački interijeri i eksterijeri postaju pozornica na kojima vrhunski domaći i inozemni umjetnici izvode scenska i glazbena djela. Razumi Ana to, al' kakvo je to ljetovanje bez mora? Jedva je čekala nestat ispod površine, a ovaj njen niti čuti. Aj neka, pomislila je, sad sam došla u grad povijesti i kulture. Moramo pogledat sve što nam se nudi.
Već prvu večer uvjerili su se da noćni život i nije baš neka fora. Radije su ostajali pijuckati na terasi kraj bazena. Na tom istom mistu su i doručkovali, samo bez popratnog sadržaja u vidu divovskih komaraca.
– Neš' se ljutit ako odem do Lapada? –
– Ma je, zašto? Pa idi, ako ti se ide. – otvarao je malu marmeladu – Ja ionako čekam jedan poziv, ali ne na mob. Spojit će mi ga na telefon u sobi – zagrizao je namazani tost. I što je Ana mogla reći? Nije mu bilo drago što je tila da uopće ne nose mobitele. Još je i ponija laptop s bežičnim internetom.
Spremila se za pet minuta. Nabacila je lepršavu suknju do poda i topić s naramenicama, omotala maramu, pokupila cvike i to je to. Potpuno se opustila u razgledavanju suvenirnica, antikviteta, nakita, knjiga… Izgubila se u šarenilu štandova s masom turista istih namjera. Baš joj je odgovaralo biti sama.
Navečer su im se pridružile Antine prijateljice koje su, kakve li slučajnosti, također prvi put ljetovale u Dubrovniku.
Kako razumiti visoke cijene? Pokušavaju istirat Čehe, Poljake i Hrvate, stoku sitnog zuba (sitnog džepa) koji eto, ne vežu jahte u pristaništu, nisu stigli cruiserom, i puno im je dati 15 kuna za po litre vode u PET ambalaži.
– Kažu da je ovo ljeto turista manje nego lani – kaže Kristina.
– Ko to kaže? – pita Ana, jer je šetnja Stradunom postala jedna opasna avantura. Nosila je sandale od kože, koje je tankim nitima vezivale oko listova, ka legionar. Stalno je pazila da u gužvetini ne ostane prignječene noge. Imala je dobro razvijenu strategiju, pošto je na to već navikla u svom gradu. Ali odi je bilo još gore.
Na glavnom ulazu stvorio se jebeni čep. Turistička zajednica tamo je postavila zgodne kostimirane zaštitare i hiperaktivne cure s letcima oko kojih se nakrcala masa turića za slikanje. Gomila patuljaka iz Japana i Koreje, lakše ih je priskočit nego zaobići.
Ante i Silvija drže se Ane, a Ana grčevito stišće Kristininu nadlakticu. Ona nosi mapu grada. Probijaju se do kamenih skala.
– Pazi, skliske su – pokušala je upozorit Silvija, a Ana je već bila u slobodnom padu na dupe. Ante je uspija spasit dragu sramote.
– Mogu vas zavarat nasmišene face domaćih ljudi – objašnjavala je Ana – Ali virujte mi, njima je već pun K cile ove gužve. Nemojte ih ništa pitat! Snaći ćemo se kako god znamo. –
Ubrzo su ustvrdili da je puno bolje ako ostanu zarobljeni između dvojice debeljuškastih Švaba, nego između jednog debljuškastog Švabe i hrapavog zida.
Preživili su i našli se na glavnoj dubrovačkoj ulici. Hrvatskom jeziku ni traga. Još uvik se oko njih čuo njemački, a razdragani Švabe demonstrirali su svoj tradicionalni modni stil. Sandale i bile čarape, nabijene do kolina. Nekoliko bogatunskih Amera čudilo se zašto nisu srušili zidine – pa rat je završio.
– Pazi ove vamo – pokaže Ana neke tipove. Hodali su onako ka da imaju metlu u guzici i nešto se žalili svom vodiču na francuskom.
– A oni tamo? Gayevi? –
– Ne. To su ti Talijani. –
Ana je uživala u zvukovima koje su stvarali ulični svirači, stvarno je. Njihove melodije pretapale su se jedna u drugu, pošto su ulični svirači drndali sa samo par metara razmaka.
Kakofonija katastrofe.
Ali, obećala je sama sebi – neće se živcirati. Izbacit ću sve negativne misli. Ovo bi tribao biti zasluženi godišnji odmor.
Post je objavljen 02.06.2008. u 21:58 sati.