Ležim u krevetu i razmišljam o proteklim događajima. Pitam se zašto nisam postupila drugačije- zrelije i odgovornije?!zašto nisam učinila onak kak se osjećam?! Zar se bojim pokazati svoje pravo lice u potpunosti?! ( zapravo , zar me itko poznaje u potpunosti, hoče li me itko ikad poznavati?!) da, bojim se pokazati svoje pravo lice. Ne iz razloga da me je sram toga tko sam i kakva sam, već se bojim pokazati svoje osjećaje određenim osobama, jer bi se uništila ta neka rutina u kojoj mi je postalo veoma ugodno. Zašto tražiti dlaku u jajetu (kad je nema, hello lucija) i željeti da sve bude kristalno jasno. Čak i najljepši dijamant nije izbrušen do kraja. Sve uvijek može biti bolje. Važno je uživati u trenutku i ne se poslije pitati- zašto nisam učinila drugačije?! Jer da sam učinila drugačije,možda taj trenutak mi ne bi bio toliko poseban i ne bi imao toliko veliko značenje koje mi ima. Da li sam sretna osoba, da jesam. Zato što znam cijeniti trenutke i sitnice, zapravo to nisu trenuci već vječnost i nisu to sitnice, već dragocjenosti koje nam život pruža.
Post je objavljen 02.06.2008. u 09:43 sati.